"Ah",rekoše sve četiri u glas..
Pljuvala sam iz dana u dan jedan grad koji nekako nije ležao mekano na mom srcu. Uvijek sam osjećala nekakvu težinu i gorčinu kada bi neko rekao samo ime tog grada. Nisam osjećala onu toplinu koju bih osjetila kada bi mi neko spomenuo Sarajevo. Evo i sada uzdišem kao djevojke za crnim,visokim i zgodnim momkom.
Moram priznati da sam i ja danas bila jedna takva djevojka. Samo što nisam uzdahnula za jednim.. Uzdahnula sam više puta. Kada bih računala ne bi stalo na prste mojih ruku,a i ni na moje nožne prste. Toliko sam puta reka ono "ah" da se ne mogu sjetiti tačnog broja. Crni,plavi,visoki,niski,malo debeljuškasti,mršavi,jebozovni.. Nema im broja. Lakše bih uspjela prebrojati loše momke .
Ali nikako ne smijem zaboraviti djevojke koje su mnogo brojnije. Visoke plavuše sa dugim nogama,punašne crnke sa prelijepom figurom. Razne frizure koje su svakoj savršeno pristajale. O odjeći ne bih ništa govorila,jer bi mogli prepoznati zavist u mojim riječima. Mogu reći da sam se osjećala zaljubljivo gledajući u te djevojke. I poželjela postati mušakrac koji bi živio zajedno s njima.
Najzanimljiviji dio svega toga je to što su sve te prelijepe djevojke i prejebozovni momci baš iz grada koji ne volim ili možda nisam voljela..
I na kraju bih dodala..
Volim svog momka,ali ono "ah" nije moglo da ne izađe iz mojih usta. Mogu zamisliti kako je njemu koji tamo studira..