A možda sam samo namćor..
Osjetila sam zagušljivost. Osjetila sam da više ne mogu biti u toj prostoriji. Vazduh postaje previše gust. Pun je dima i mirisa cigarete. Alkohol je tu,ali je ispario. Niko ne osjeća da je u njima. Jednostavno su zaboravili na njega.
Glas je tako grub sa tako tankim nitima. U nitima osjećam samopouzdanje koje polako počinje da puca u mojim ušima. Čujem njihovo znanje. Čujem stvari koje govore. Osjećam da niti pucaju i nestaju kao da ih nikada i nije bilo. I putuju.
Ostaju u meni. Izjeda me. Izjeda moj um koji je ionako previše patio. Ja ne mogu biti taj glas. Tako nacionalan,prost i primitivan. Cinički se oglašava na moje riječi. Ne čuje ih jer nema uho. Uho im je potrebno. Uho će im otvoriti oči.
Lica su strašna. Osjećam ih na sebi. Ne želim ih u svojoj blizini. Grizu me. Podsmjehuju mi se.
Moje lice postaje suho i grubo. Samo oči postaju vlažne gledajući tu predstavu koja očajno pokušava imati elemente komedije i tradegije. Plačem i smijem se. Moje biće pokušava da pronađe onaj mir koji bi smirio tu bujicu osjećaja koju mi nanose.
Ali i dalje me guši. Bronhitis mi se vratio. Potrebna mi je inhalacija. Pokušavam je pronaći u vidu slova,priče. I pronalazim je daleko od prostorije,brbljivog ženskog glasa koji ne razumije. Glasa koji zna sve,a ne zna ništa.
Odlazim u svom svijet. Svijet realnosti,uha..