Mašta može svašta..
Vjerovatno sam nekada i negdje pisala o ovome. Ovo će mi biti drugi put. I neka će..
Nešto takvo je vrijedno sjećanja i spominjanja.
Toliko kula i krovova je bilo iznad njene glave. I sve te kule i svi ti krovovi su bili samo njeni. A ona ipak nije znala pod koji krov da sakrije svoju glavicu.
Ima slobodu i dužinu svojih koraka određuje samo ona. Govori ono što želi i misli ono što želi. Gospodarica je svog uma i svoje glave,ali joj nedostaje nešto drugo,iako sada tvrdi da je to gubljenje vremena.
I to jeste gubljenje vremena,jer vremena koja ona želi su davno prošla..
Jedne večeri,dok je bila sama,osjetila je vrijeme koje tako dugo traži.. Ali samo to veče. I nikada više.
Negdje,u dubini magične šume,sjedila je i čekala. Tada je znala šta i koga čeka.
Slušala je vodu i vjetar. Takav ples do tada nije osjetila,a tako je čeznula za tim. Uživala je dok su joj oči bile zatvorene i okupirane maštom. I dalje je čekala..
Osjetila je lišće pod prstima. Mahovina i trava su je golicali po tijelu,a ona je znala da i oni osjećaju zajedno s njom.
Životinje i čudovišta kretala su se oko nje i osjećali toplinu njenog tijela. Privlačila ih je,jer prirodno tijelo ispunjeno toplinom privlači baš svakoga.
I dalje je imala zatvorene oči. Ali sada više nije čekala..
Osjetila je tuđe oči i znala je da zajedno gledaju. Gledaju zaštitu i poštovanje. Gledaju u rijeku koja lagano teče i krošnje drveta kako se lagano njišu na plesu vjetra. Osjećaju da više nisu same i da su dotakle mjesto koje nedostaje..
Dolazi do ispunjenosti i sreće. I osjećaja koji teško osjećaju pojedinačno.
Ali onda se bude. I vraćaju se u vrijeme koga se plaše i od koga bježe.. A rupa ostaje ispunjena samo muzikom,plesom i slikama.
Ja sam je uspijela dotaknuti !