Staklo !
Ja hodam po komadićima razbijenog stakla. Stopala su mi krvava. Osjećam kako me peče zbog soli koju sam prosula po staklu. Ali nastavljam hodati. Peče me i boli,ali nastavljam.
Hodam i svaki korak je sve teži i teži. Stiskam staklo petom i prstima.
Rane su sve dublje i dublje,a na staklu je sve više soli.
Pogledala sam svoja stopala.
Mlada su. Meka. Jako malena. I krvava.
Krv je posvuda. Na peti,prstima,noktima. Komadići stakla se naziru,a so je posvuda. Ali hodam. I volim ih.
A onda zaspim. Utonem u svjesni san. Pogledam ih ponovo ne mičući pogled s njih. Mlada su. Meka. Jako malena. I čista. Hodam po staklu kao da su oblaci. Odjednom nailazim na veliki komad stakla,stisnem ga čitavim stopalom i budim se.
Budim se iz sna i nastavlja se java,koju čak i volim.
Nastavljam,još jednom,hodati krvavih nogu kroz staklo.
Svojom "krivicom" !