Čudovišta koja traju
Published on 04/10,2014
Samoća je čudna stvar. Tuga trenutno ne postoji. Tuga je u ovom slučaj isto što i samoća. Teško je to sve definisati. Oni su isti. Stapaju se jedan u drugom. Dolaze jedan u sklopu drugoga. Tuga u sklopu samoće.
A samoća mi daje osjećaj neispunjenosti,straha,tame i ostalih čudovišta iz moje crno-bijele mašte. Takva čudovišta ne postoje kod svakoga. Crno-bijela su,tamna,strašna i krajnje savršena. Samo posebni umjetnici ih imaju. Prestrašni su za normalne nudiste.
Oni čuče u meni od mog rođenja i rastu. A sada su sazreli. Stoje u žaru i čekaju da izgore u plamenu,kada pokažu svoju jedinu,savršenu stranu. Kada čudovišta izađu na površinu mog tijela,samoća nestaje. Jednim jakim udarcem ona počinju da gore. Grubim riječima se samo širi plamen. Boli,a samoća nestaje. Nestaje,jer nisam sama. Čudovišta su sa mnom. Noćne more "normalnih" ljudi oko mene stvaraju najjaču svjetlost plamena,a ja sjajim. Ispunjena sam,zadovoljna,zadovoljena i SVOJA.
Tada se čudovišta gase i ponovo stoje u žaru i čekaju novu priliku.
Čudovišta iz moje crno-bijele mašte su moja i samo moja utjeha.
Ja sam ih stvorila.
Ja ih volim.
Ja sam ponosna na njih.
Ja sam samo njihova !