...
Krenula sam na spavanje,ali sam shvatila da ne mogu ovakva ići spavati. Plašim se jutra i ne želim da bude kao i noć..
Prvo sam krenula na stari blog da napišem nešto,ali sam shvatila da na taj način bježim.. Dosta mi je bježanja.
Ne želim se trzati u snu koji se zove život. Previše lijepih snova se nalazi u meni,a ja ih gledam kao da su najgore noćne more. I plašim ih se..
Plašim se neznanja,zbunjenosti,osjećaja kao da je sram ne znati,biti zbunjen ili osjećati.
Mene i jeste sram.
Ne želim pokazati da ne znam,da sam zbunjena ili da osjećam. Jer tada,ja sam "svjesna" i "razumna"..
I sada ta svjesna i razumna osoba ne zna,ne razumije,zbunjena je i osjeća..
Kako sada da se ta osoba ponaša ? Sada kada je to napokon "rekla".
Kada je to rekla drugima..
I sada se plaši da sve to nije išarano modernom patetikom. To ne želi.
Ne želi da drugi znaju i dotaknu onaj njen dio.. Dio koji se dijeli..
. . . .