BY THE WAY

I nikada neće završiti..

Hodam..
Hodam putem koji nema kraj. Vidim samo svoja leđa. Vidim ih u polumraku.
Vid mi je mutan. Ne vidim,ali znam kuda hodam. Iako je put pun rupa ne stajem ni na jednu i koračam polako i oprezno.
Hodam i dalje..
Ne čujem sebe.
Čujem nešto lagano i nježno.
Čujem muziku koja me pokreće da idem dalje i da ne stajem gdje ne trebam.
Čujem zvuk koji nanosi bol koji volim. Godi mi to. I idem dalje..
Hodam. I počinjem da gledam. Okrenula sam glavu i vidim ljude. Vidim ih sve na jednom mjestu.
Stoji gola i čeka me.
Stoji sam i ne osjeća.
Stoji i čeka moju naredbu.
Stoji sa bratom i smije mi se.
Stoji tamo i moli me..
Gledam ih. 
Gledam ih.. Gledam ih. Gledam ih. 
Osjećam da sam gola. Na mom tijelu ne postoji ništa. Spustila sam pogled. Vidim samo mrak,ali osjetim njihovo prisustvo. 
Osjetim njihove prste na mom tijelu.
Osjetim njihov dah na licu.
Osjetim njihovu pljuvačku u ustima.
Njihove ruke na mojim crvenim obrazima.
Osjetim šapat na uhu..
I čekam.. 
Čekam da postanu zadovoljni. Čekam da prestanu biti gladni. Čekam da ugase svoju žeđ. I stojim tu. Gola,mokra,prljava,ponižena.. 
I oni odlaze.. 
A ja ostajem zadovoljna,srećna..

Svoja i ponizna..