Nazaj!
Kada oduzmem i saberem sve što se desilo u zadnje dvije godine.. smijem reći dvije godine.. puno toga sam promjenila. Negdje sam shvatila, a negdje sam izgubila.
Promjenila sam dva mjesta stanovanja u dvije "države". Prvi grad se ne može nazvati ni gradom, ali ko sam ja da sudim ljudima koji su tako ponosi na njega. Koliko očajan toliko i bogat period. Posjećivala sam istovremeno grad koji je karekterističan po svom "smradu". Ukrasila svoje tijelo. I zatim otišla dalje sa ambicijom da ću nešto da uradim. Razočarala se na krako i krenula dalje. Tek kada sam došla ovdje gdje trenutno živim i odakle se više nikada vratiti neću u Bosnu, shvatila sam svoje nedostatke. Zašto sam htjela da se pljujem i šamaram i ko je bio povod svega toga. Na jedan način sve što se dešavalo ranije kao što je srednja škola mi je u magli. Sjećam se događaja, doživljaja iz srednje škole, ali ne i sebe. Kao da je to bio neki mračni krug. Često pomislim kako nas je majka dočekivala iz škole sa ručkom na stolu. Sada mi je tako teško da povratim osjećaj sebe, ko sam ja tada bila, kako mi je dan prolazio. Vratila sam se roditeljima kao neka nova osoba. Malo prgavija, bezobraznija, tvrdoglavija.. Zanima me da li oni osjete tu razliku ili sam ja ipak uvijek bila ista. Teško mi je da roditeljima postavljam takva pitanja, ali negdje u čistoj dubini sebe mislim da sam ostala ista, ali da mi je um trenutno puno bistriji da vidi gdje koja kockica ide.
Ono što sam izgubila je bilo vrijedno gubljenja. Pogrešna percepcija sebe može da dovede do kobnih posljedica. I ja sam sebe dovela u stanje koje nije bilo tako "preporučljivo". Dopustila sam onima koji nisu imali pravo da manipulišu mojim osjećajima. Mislila sam da je to dobro po mene i da na taj način postajem svjesna sebe. Vjerovala sam. Tražila utjehu u onome što bi me ubilo da je trajalo duže. Melanholičnost, anksioznost su došli do nivoa koji nije mogao da se izdrži. I tada kada sam ostajala bez riječi, imala knedlu u grlu i kada mi misli nisu mogle izaći iz usta, nisam znala šta mi se dešava. Ne mogu je bio odgovor na sve, a nikada nisam znala zašto to ne mogu i šta me spriječava da ja to mogu. Lakše je bilo sebe da mrziš, plačeš, grizeš dok te ne prođe. Kožu sam htjela da si oderem, jer mi nije odgovarala veličina. I onaj koji je htio, tjerao me je, jer je uživao da me vidi takvu. I ja sam htjela da uživam, ali mi nije išlo od ruke. Iz toga su se rodile stvari kojima danas ovdje ne treba da bude mjesto, ali su tu. Sada su dio mene i biće dio mene dok ih ne otjeram sama dok ponovo neka kap ne prelije čašu kao jednom jedna nedjelja. I utjeha više nije bila potrebna.
Ovo što sada hoda sa mnom, ostaće dugo sa mnom. Mislim da je to jedan dio mene koga svi mi imamo, ali nekome je realan, a drugima potpuno iracionalan.
Ali jednom će doći i taj trenutak kada se trebamo svi suočiti s tim!
I na kraju sam shvatila da za te dvije godine nemam zapisano baš ništa. Baš ništa!