BY THE WAY

U prethodnom članku pisala sam o svim onim "nedaćama" koje su me zadesile ili sam ih sama proizvela. Nisam se mnogo bazirala na same osjećaje i kako se sve to manifestovalo na mene, ali ću se ovdje potruditi sve to da opišem.

Na samom početku svega toga meni ni na kraj pameti nije došlo da bi sve te situacije mogle u meni da izazovu neki veći problem, jer su moja osjećanja generalno bila takva. Po prirodi sam melanholik i dosta patetična osoba, ali i osoba koja će na kraju svega čvrsto da stoji na nogama osim ako ispred nje nije njena majka. Prva stvar koja mi je lutala po glavi jeste bila ta moja prijateljica i kako je ona ta koja uvijek sve dobije. U mojoj glavi su bile takve misli da je ona pobjednica, jer je imala momka, podršku, dovoljno novca i sve materijalno što joj je potrebno. Ista ta djevojka je trenutno trudna sa istim tim momkom, jer ju je on htio zadržati na taj način samo za sebe te je materijalno iskorištava. U svakom slučaju ja ne vidim pobjednika, ako možemo reći da je neko pobijedio, u takvim situacijama. Imala sam osjećaj da ja nisam dovoljno dobra i da moram da promjenim svoju ličnost kako bih našla nekoga ko bi mi davao podršku i ko bi me volio. Iz svega toga je proizašlo to da sam izlazila sa raznim muškarcima koji su mi se sviđali manje ili više i sa nekima od njih ulazila u seksualne odnose. Po prirodi sam i hedonista i volim da eksperimentišem. U tom momentu bila sam sa momkom iz Indije, Poljske, Maroka, Makedonije i slično. Htjela sam da ih "probam". Svaki izlazak sa njima je bio koliko interesantan toliko i razočaravajući na samom kraju. Na kraju se vidi šta žele, a ja im to dam i onda odem. Povezanost koju sam tražila nisam znala kako da nađem i sve bi palo u vodu. Moram da kažem da se ja ne kajem i drago mi je zbog svega toga koliko to u nekim momentima bila loše po mene. Bilo je loše po mene, jer bih u svojoj glavi htjela nešto više od svega toga, ali sam bila previše laka i previše slaba da im to priznam. Stvarala bih iluzije o tome odnosu, a kada vidim da od toga nema ništa, gušila bih se mislima da nisam dovoljno dobra i dovoljno "slatka" te da je moja ličnost previše "stroga" i "drugačija" da bih nekoga privukla na neki drugačiji način. Osjećaj usamljenosti je bio pristan 24/7. Ako sam u društvu i osjetim da me neko komentariše ili posmatra, odmah se gubim. Tada sam mislila da je to moja prava priroda. 
Stvari koje su se dešavale i koje su mi bile neprijatne jesu razgovori drugih ljudi o njihovim uspjesima. Bus je bio noćna mora za mene. Pratila bih poglede i mislila da mene svi gledaju i da svi znaju kako sam jadna i trošna, a u suštini nikoga nije bolio kurac za mene. Rijetki momenti su bili kada sam bila ponosna na sebe i sa ponosom išla kući ili do grada. Sve je to bila rijetkost, ogromna rijetkost.

U međuvremenu javili su se novi strahovi. Svaki put kada bi moja porodica išla za Bosnu osjećala sam se grozno i plašila se da mi se oni nikada više neće vratiti i da će se možda na putu nešto desiti. Taj strah sam imala i ranije. Tačnije, ako smo u autu, plašila sam se da će točak samo da odleti i da ćemo da umremo svi. Kada bi izašli iz stana, osjetila bih ogromnu samoću i prazninu. Ne bih spavala dok me ne bi nazvali da su stigli sigurno. U glavi bi već pravila planove kako ćemo bez njih, šta ću uraditi, kako i slično. Taj strah se manifestovao tako što bih majku svaki put morala da poljubim prije nego što ode ne posao. Za majku sam strašno vezana. Pomisao kako će ona da umre mi navede suze na oči i mislim da bi to bio kraj ze mene, jer je to jedina nit za koju se još držim i kojoj vjerujem. To je mjesto gdje se ja osjećam sigurno. Isto tako, ako majka spava, provjerim je da li diše. Slične stvari sam radila i sa bratom, ali uglavnom majkom. 

Sledeća stvar koja mi se desila i koja me uplašila jeste iskusvo na jednom istraživanju. Išla sam na jedno istraživanje kao ispitanik. Istraživanje je samo po sebi jako teško i naporno kako za tijelo tako i za um. Zatvoren si u jednu prostoriju bez prozora i jako privučen uz sto te ti se glava nalazi u malom stoliću koga imaju optičari. Ne znam ime tog stolića. Uglavnom, namjeste ti kolika ti je glava i tako ti to stoji. Zatim sa jednim aparatom ti prate pokrete zjenica. Ženska je sa mojim zjenicama imala veliki problem, jer aparat ih nije htio prepoznati. I kada je to uradio, nisam smjela da se pomjeram. Ruke i noge da, ali čitavo tijelo ne i glavu nikako ne. Pomjerila sam se par puta i sve se pokvarilo zato me zamolila da to ne radim. Zadatak istraživanja je bio baš baš težak. Moraš da gledaš samo u jednu tačku i upoređuješ neke crte. Pogled sa tačke ne smije da se skine. Sve to je trajalo oko sat vremena. Tačno vrijeme ne znam. Osam serija vježbi je bilo. Kada sam došla do pete, nisam više mogla da podnesem. Počela sam da se znojim. Počela sam da grizem usne. Noge i ruke sam jedva pomjerala. Povraćalo mi se. Nisam imala boju u licu. Htjela sam da plačem i utroba je počela da mi se trese. Usta su mi bila maksimalno suva. Slika u koju gledam je postala potpuno siva zbog osredotočenog pogleda. Djevojka je došla i rekla mi da idem, jer vidi da se ne osjećam dobro. Uradila sam još jednu seriju i otišla. Na putu iz kabineta do autobuske stanice sam bila potpuno dezorijentisana i prijatelj me nazvao. Zapalila sam cigaru i pričala s njim. Ruke su mi bile potpuno mokre. Pričala sam drhtavo i skoro plačući. Cijela utroba mi je bila poremećena. Tada sam krenula na drugu stranu da uhvatim bus sa druge strane. Bila sam dezorijentisana da nisam vidjela da mi je crveno na semaforu. Auto me skoro pregazilo. U tom trenutku, u toku istraživanja, mislila sam da ću da umrem. Razgovarala sam sa prijateljicama koje su išle na isto istraživanje i nikome se to nije desilo.

Drugi put ista stvar mi se desilo kada sam išla do doktora. Imala sam ogromne bolove u stomaku i otišla na urgencu. Dali su mi dvije doze lijekova i ništa mi nije pomoglo. Kada su mi davali drugu, davali su mi je intravenozno. Sve je ušlo u moju krv i zatim je moja krv počela da izlazi. Nikada nisam imala problema sa krvlju niti pada u nevjest zbog nje. Kada sam vidjela da krv izlazi, odmah sam mislila da ću da iskrvarim. Pokušala sam da zaustavim sve to, ali nisam mogla. Zvala sam sestru da dođe i molila Boga da dođe što prije. Strah me toliko obvladao da sam mislila da ću da umrem i iskrvarim, a to nije moguće. Iste stvari su mi se dešavale kao i na istraživanju. Medicinska sestra mi je rekla da legnem i polako sam došla u normalu. 

Sledeća stvar je bila kada sam završila jedan odnos i desetak dana nisam izašla iz stana. Tada se desilo da moram da odem na tečaj na koji sam tada išla. Spremila sam se i otišla. Osjećaj koji sam imala je bio odvratan. Svi su gledali u mene. Svi su znali da sam sjebana. Kolegice sa tečaja me nisu mogle prepoznati i stalno su me pitale koji se kurac sa mnom dešava. Jedva sam čekala svoju sobu i mrak u njoj. Ljude nisam mogla da podnesem. To se dešavalo još nekoliko puta, ali u manjim intervalima. Zanimljiva stvar koje se desila u tome periodu jeste moj san. Sanjala sam kako sam negdje sa osobom koja me upravo ostavila samu. U autu smo i vozimo se negdje. Odjednom vidim čovjeka kako ide sa pištoljem prema meni i puca u mene. I osjetim strah za vlastiti život. Ne želim da umrem. Kasnije sam proanalizirala laički san i shvatila da nije bio slučajan.

Najveći problem koji je bio i neka preklopnica je bila idenfitikacija sa svojim osjećajima. Ja sam bila usamljena, jer sam rođena da budem sama. Moji osjećaje nisam gledala kao neke oklonosti koje su došle te izazvale te osjećaje nego da sam ja ta koja je rođena takva. Loši osjećaju su ja. I zatim se javljaju samoubilačke misli. Ja sam ogromna pička i nikada nisam smišljala plan kako da to odradim. Nisam htjela da dovedem roditelje u situaciju da su očajni zbog moje sebičnosti. Htjela sam da me neko uzme i obriše iz ovoga svijeta i mislila sam ako to dovoljno poželim da će se to i desiti. Sve to sam htjela jer nisam imala snage više da se borim sa svakodnevnicom. Nisam htjela da idem na faks. Nisam htjela da poštujem norme. Nisam htjela da sjedim u busu. Nisam htjela da jedem. Nisam htjela obaveze. Nisam htjela život, jer mi je sve to previše. Svaki dan u mojoj glavi je bila želja da nestanem. Htjela sam da samo nestanem i da me više nema. Htjela sam da moji roditelji ne znaju da sam ikada postojala niti neki drugi ljudi.. Čisto da ih udari neki vjetar koji će sa sobom mene da odnese i oslobodi, a njih ostavi sretne. Jednostavno, moje postojanje u tom periodu nije imalo smisla. 

Najveći problem je ipak bio ovo. Kada bih krenula da pričam o svemu tome, osjetila sam slona na grudima i loptu u grlu. Samo bih počela da plačem i ne bih mogla da se zaustavim. Niti jedna riječ iz mojih usta nije izašla.. niti jedna. Sjećala bih se nekih poniženja iz djetinjstva i samo plakala. Sjećam se kada su me na rođendanu jedne prijateljice gađali mašću sa komada mesa, jer sam rekla da volim to da jedem i jer sam uvijek bila debelo dijete. Kada bih to htjela da podijelim sa nekim, osjetila bih se previše jadno da bih to i uspijela. 

Također, bijes. Bijes nisam mogla da kontrolišem. Kada sam bijesna, hoću da ubijem roditelje. U par trenutaka sam došla u takvu situaciju da se skoro nađem kako hoću da ustanem iz kreveta i kako idem da razbijem brata. Vrištala bih, udarala samu sebe.. ponašala se krajnje primitivno. 

Sve te stvari su mi se dešavale zadnjih godinu dana. Nisam znala kako da ih kontrolišem i nisam znala razlog. Sve te stvari me nisu unazadile u mojim uspjesima, jer je ova godina za mene bila puna novina, novih ljudi, novih situacija i borbi. Naučila sam novi jezik. Naučila sam pregršt sitnica koje su naizgled glupe, ali meni su značile dosta za moj lični napredak. Materijalno nisam zaostala, ali poremetila sam svoj normalni ritam i svoje JA. Sada se svim snagama borim da se vratim na onu klinačku JA punu prkosa i perverzija.  Sa laganim koracima i sa laganim postizanjem nekih sitnica mislim da ću uspijeti!

Slikom prilika sinoć sam imala grozno odličnu noć o kojoj još nemam nikakvo definitivno mišljenje. Dan i čitava noć, jer sam imala na raspolaganju čitavu noć, nije ispala onako kako sam ja planirala i priželjkivala. Ali na kraju krajeva, nije ispala ni toliko loša koliko bi inače trebala da bude. Moja prava priča i prava poenta ovoga članka počinje davno.. prije tačno godinu dana.

Kao što sam već rekla, preselila sam se u Ljubljanu kako bih ovdje dobila bolju šansu za studijem, a i istovremeno kako ne bih kilometrima bila odvojena od svoje porodice. Kada sam shvatila da sam primljena na fakultet koji želim i kako sam sa svojima, osjećala sam se odlično. Osjećala sam uspijeh i sreću.. zadovoljstvo.  U Bosni za sobom sam ostavila nekoliko prijatelja, psa i malog komšiju. Nostalgiju samo na početku. Od prijatelja ostavila sam jednog pravog prijatelja, jednog prijatelja za odlične razgovore i jednu tračaru. Ostali i nisu važni pomena ovaj put. Moj prvi odlazak je bio u septembru prošle godine i vratila sam se krajem septembra kako bi brat proslavio rođendan. Tada se nešto čudno počelo dešavati. Moja tada iskrena prijateljica mi je muljala o jednom momku, o mom rođaku te o vezi sa svojim bivšim momkom. Sve je to bila jedna velika košara puna laži i izmišljanja te igre, ali sam je ja gledala kao potpuno jasnu košaru gdje meni niko ništa nije krio i niko ništa nije slagao. Krajem oktobra, saznajem da mi je ta ista prijeljica već neko vrijeme lagala kako nije sa jednim momkom za koga sam mislila da sve laže o njoj i sa kojim sam se htjela potući, ako bi to već bilo potrebno. Od tada počinu problemi. Saznala sam da je s njim, i to ne što mi je ona rekla, nego što sam shvatila da mi mulja. To se desilo par dana prije nego što sam trebala da se vratim u Bosnu na par dana. Osjećaj da mi neko tako bitan u mom životu laže zbog nekoga ko joj je prvi put pokazao šta je velika kita i šta je seks, nekoga ko je govorio da je žena samo rupa i nekoga ko je jebao vlastitu ujnu.. neopisivo težak. Istog momenta sam osjetila kako će taj isti kreten da je uzme od mene na ovaj ili onaj način i odustala sam od toga odnosa. Čekala sam, iskreno, da vidim da li će se nešto promjeniti i da li će ona da povuče inicijativu da mi bude prijateljica. Pokušala sam da izađem s njom par puta. Pokušala da razgovaram, ali njeno odsustvo i prisustvo kretena me odbilo i otišla sam. To bi bio prvi poblem i glavni problem sa kojim sa se susrela kada sam došla u Ljubljanu. Osjećala sam se napušeno i osjetila sam izdaju prvi put u životu. Nisam klasična pa kao da me to nešto vrijeđa jer je ona kao neka prijateljica. Meni je ona bila član porodice, a ne postoji niko vrijedniji od člana porodice. Vezala sam se za nju više nego na ikoga od svojih prijatelja i od nje sam dobila kitu. I danas me boli.. ali o tome ću kasnije. 

Sledeći problem koji sam imala je bila moja vlastita porodica. Sa ocem se nisam nikako slagala. Majka i brat također. Čitav oktobar mi je brat pričao kako sam bezvrijedna, kako ne poštujem roditelje i kako im samo trošim pare i ništa ne radim. 24/7 je tako bilo dok jednom nisam pukla, jebala mu majku kroz plač i rekla mu da prestane. Nedostajali su mi više nego išta, ali u istom momentu nisam ih htjela tako blizu i htjela sam više slobode.Nervirao me način na koji žive. Prilagođavala sam se koliko sam mogla, a moja narav je zajebana tako da to nije išlo baš glatko. 

 
Istovremeno se dešava da upoznam momka koji mi se baš svidi i sa kojim sam osjetila povezanost i mir koji mi je trebao. Neko kome bih vjerovala i pričala ono što me muči. Isti taj momak nije bio ono što sam ja mislila da jeste. Lik je imao mentalnih problema sa samopouzdanjem, sa poslom.. sa svim! Istovremeno, nije htio da prihvati moje prisustvo u njegovom životu. Opet sam se osjetila napušteno. 

I na kraju faks.. prvi dan faksa i baš mene nađe novinarka pitati šta mislim o brucošima.Ne znam jezik, nemam pojma šta bih rekla..
Prvi mjesec mi je bio katastrofa. Ne znam ljude, ne znam jezik. Samopouzdanje  u petama i ona prava ja u pički moje matere. Shvatim krajem prvog semestra i ispitnog roka da neću moći dati uslov za drugu godinu i da ću se morati boriti za uslov kako bih obnovila godinu. K A T A S T R O F A! Ja sam uvijek bila najbolja. Ako ne najbolja, ona najistaknutija. A sada, NIŠTA! 

Nakon toga, počinjem da imam probleme sa nekom superinfekcijom na području herpesa. Momak sa kojim sam tada nešto mutila mi je rekao da imam herpes, sifilis.. ne znam. Odem i to sve da provjerim. Mučilo me to dobrih šest mjeseci lutanja da bi na kraju bilo ništa. Prije tri mjeseca rekli su mi da mi je jajnik izmjenjen te da imam cistu i da mi je jajnik pet puta veći od normalnog. Zub mi se pokvario. Odnos sa roditeljima isti.. ništa na bolje ne ide. Prijatelje sam neke upoznala i bilo mi je lijepo s njima, ali počela sam da pijem. Svaki vikend sam bila pijana. Nekada manje, a nekada više. Pijanstvo sa sobom nosi veće posljedice od mamurluka,a to je da se svaki vikend vratim kući legnem da spavam i počnem da plačem. Plačem zbog faks, zbog porodice, zbog momka, zbog samoće.. zbog svega!

O momcima i seksu ne bih mnogo, jer sam tu najviše govna jela. Imala sam i više nego što sam planirala. Ne pretjerano, jer za mene to nema granicu, ali poenta svega toga je bila pogrešna. Išla sam u odnose sa raznim frajerima da bih osjetila pripadnost,a osjetila sam go kurac. Sve što bih dobila je sat vremena seks, na koga sam SAMA potencirala, i ništa. Moram da pomenem kako me u istom tom mom odlasku iz Bosne ostavila i jedna osoba koja mi je vazduh značila. Neko ko me gurao u najveće ponore i vadio iz istih na najljepši  način.

U globalu mogu da zaključim sledeće šta se desilo u zadnjih godinu dana:

1.Ostavila me najbolja prijteljica zauvijek 
2.Potpuno sam nova i izgubljena u okolnostima u kojima se nalazim
3.Najbolji i najvrijedniji učenik i student obnavlja godinu
4.Opijam se svaki vikend
5.Sa novcem nisam više tako jaka i to me frustrira
6.Imam odnose sa muškarcima koji su čisto seksualne prirode, ali ja u njima tražim utjehu i mir koji neću dobiti
7.Loši odnosi sa porodicom i nedostatak " podrške"
8.Zdravstveni problemi
9.Dogurala sam do 84kg na 169cm visine 

To su te neke glavne stvari sa kojima sam se susrela u posljednu godinu dana koji su u meni proizveli osjećaj USAMLJENOSTI, TUGE, NEZADOVOLJSTVA ljudima i NEZADOVOLJSTVO SOBOM,  NEUSPIJEHA, MANJAK SAMOPOUZDANJA.. na kraju sam shvatila kako patim od ANKSIOZNOSTI i DEPRESIJE. 

Jebeš mene kada sebi nešto obećam! Toga nema i to ne postoji. Hoću da skinem kile.. jedem više! Hoću više da pišem.. ne pišem uopšte! Hoću da učim.. gledam film! Hoću da se posvetim faksu pa na vježbama se sjetim da sam nekada imala neki blog kada sam sebi obećala da ću više da pišem zbog sebe, jer to i jeste cilj bloga. Pisati, ne da bi drugi čitali nego da bi imali osjećaj da je moj glas negdje bitan.

Sjedim u zadnjem redu u predavalnici 34 na Filofaksu u Lj. Gledam novopečene brucoše i sebe sa njima. Po treći, nadam se najsrećniji put, sam brucoš slikom prilika, a nikako se ne osjećam kao isti. Ni prve godine, kada sam bila regulano brucoš, nisam se osjećala kao isti. Živjela sam sa dvije djevojke po nekoliko godina starije od mene i nisam išla na brucoške žure i slične gluposti. Nakon toga, dođem u Ljubljanu, upišem faks od početka misleći da će mi tako biti lakše. Opet brucoš.. Te godine su sa mnom upisivali ljudi mlađi godinu do dvije od mene. Hajde, brucoš.. Zovu te da ideš na trg da se "pozdrave" i "upoznaju" sa tobom. Žur ove fakultete, žur one fakultet.. ja sjedim u stanu i čekam neki blagoslov ili da se vratim u šugavu Bosnu i napijem se. Hajde, de.. odem i dole. Vratim se i počnem da jedem govna godinu dana. Ne znam jezik, ne znam kulturu, ne znam ništa. Provalim se i padnem godinu sa skoro čitavom južnjačkom grupom te godine. Svi smo se ponovili osim jedne odlične djevojke, koja je ostavila prašinu za sobom. Na početku me prala depra, jer ja ne smijem da padnem godinu. JA da obnavljam.. dajte, ljudi! Ja sam najpametnija. Intelektulac. E jes, kurac.. i tog intelektualca je opilo vino iz Lidla od 1,39€ za litru i po i miris Metelkove. Pojela sam govno, ali nešto mnogo i ne žalim. Sprijateljila sam se sa tim i prihvatila da se tamo mora i da je to tako. Jedina stvar koja me kopka jeste što više nisam tako luda za ovom naukom kada vidim kakvi moroni će sutra da dijele isto radno mjesto sa mnom..  intelektualcem!

Elem, da opet ne jedem ono što ne trebam. Upisala sam ponovo prvu godinu iz treći put. Drugi u Ljubljani, DA SE ZNA! I dođem na vježbe iz statistike, predavanje i gledam novopečene studente. Studiram sa '97, '98 godištem. Odvisno.. i jebem sebi majku. Em sam ponovo bruc em moram ponovo da se s njima upoznajem, a niti imam želju da budem bruc po treći put niti da se upoznajem sa istima. Sve same žene oko mene. Nigdje interakcije i samo bubanje. A kažu mi da sam bila jako, jako srećna što sam uspjela da upišem psihologiju ovdje i uđem u krug tri najbolja studenta stranca kojima se pružila šansa za nešto ovakvo. E živote, jebem te u guzicu! Dao si mi vjetar u leđa na početku, a sada zajedno jedemo govna.

O svojim brucoškim sposobnosima ne bih mnogo ni govorila, jer, ljudi moji, tri godine i sve tri godine brucoš. Sve moguće fore, sva moguća znanja sam pokupila. Čak sam dobila i dva priručnika za brucoše pa ti gledaj ko zna znanje. Naučila gdje i kako. Naučila kako da pijem i učim. Naučila da se više GOVNE NE SMIJU JESTI i da se MORA UČITI da bi se DAO USLOV ZA DRUGU GODINU.. jednom! 
Hajde, naučila sam jezik.. NEMA VIŠE OPRAVDANJA! To što nisam instalirala dobro program za statistiku mi se samo još danas oprašta!

Šta se zajebavalo, zajebavalo se.. iako imam osjećaj da će ovaj faks samo odjednom da propadne u neku vodu i da ću da odem negdje da budem majka slonova!