Moj život je bio sasvim normalan do toga dana. I evo sada,pred svima,želim da napišem jedno svoje kobno iskustvo koje ću pamtiti cijeloga života. Kobno je. I više nego kobno. Uvijek sam osjećala strah prema tome,a sada se to sve obistinilo. Kada jednom uđem u taj svijet,autoritet i uticaji života mi nikada neće dozvoliti da izađem iz tog začaranog kruga. Nisam ponosna na sebe,ali ipak bježati od istine nije dobro. Istina je ono što uvijek na kraju ostaje.I da počnem..
Prije mjesec dana se sve odigralo. Bila sam kod kuće. Mučila sam se neko vrijeme da na internetu pronađem stvar koja mi je potreba. Tražila sam je i tražila dok me u jednom trenutku nije probudio ženski glas. Odazovnula sam se i ugledala nju. Stajala je nasmijana sa nekakvim vešom u rukama. Bez ikakve prethodne priče upitala me da li sam to ikada radila. Ostala sam začuđena jer me do sada nikada o tome nije ništa pitala. Znala je da to ne volim. Odgovorila sam joj da nikada to nisam radila i da ne bih voljela. A onda mi je posle pola sata rekla da krenem za njom i da moram to probati. Govorila sam da ne želim,ali me i dalje držala za ruku. Ušli smo u nekakvu crno-bijelu sobu. Pogledala sam okolo i vidjela da je to prostorija koju inače volim. Znala sam šta me čeka,ali sam samo slušala jer se nisam htjela opirati jer bi posljedice bile velike. Na desnoj strani je stajala korpa. Bila je plava i puna veša. Rekla mi je da je to to i da moram. Nisam i dalje htjela,ali sam ćutke počela da radim ono što mi govori. Rekla mi je kako moram odvajati taj veš i da ću tu pronaći ono što tražimo.Odvajala sam ga,a ona mi je govorila koji veš ide na koju stranu. Nije mi baš bilo prijatno jer sam znala svoju sudbinu. A onda sam došla do nekakve bijele čarape koja je sigurno bila nekoliko sati na sunčanju. Poprimila je smeđi ten. Jako fin ten,ali ipak ne za jednu čarapu. Rekla mi je da je moram okrenuti,ali ja nisam mogla. Počela je da se smije i okrenula je sama te je razvrstala preostali dio odjeće. A onda sam pogledala na lijevu stranu i ugledala svoju noćnu moru.
Bijela veš mašina sa nekoliko dugmadi i velikim,okruglim vratima. Stajala je tu,a ja sam imala osjećaj kao da me gleda i smije mi se. Gledala sam je dugo,a onda sam skupila snage približila joj se i sa velikim strahom otvorila vrata. To veliko kolo me uvijek plašilo. A onda najgori dio.. Svu onu prljavu odjeću sam morala ugurati u to kolo. Stavila sam ga,a zatim oprala ruke. Iskreno,nije mi bilo lako. Nikada nije lako. A onda mi je ona pomogla da stavim prašak i omekšivač. Taj dio nije bio tako loš jer me miris praška i omekšivača "okrenuo". A onda najgori dio. Okrenuti kolo. Kako i na koliko. Objašnjavala mi je,a ja sam se plašila i nisam htjela da to uradim. Prisilila me. Pogriješila sam i morali smo ponovo. Uspjela sam. Oprala sam ruke i velikom brzinom izašla iz kupatila.
Veš mašino,upropastila si moj mladi život.