Ovaj put mogu i ja !
Kao i svakog uobičajnog dana,sjedila sam i gubila vrijeme nad knjigom koja mi se baš i ne dopada. Listala sam stranice i bježala od njih da što prije dođem do zanimljivih dijelova. Čitala sam tiho i brzo. Stranicu po stranicu. Brže,brže,brže..
I opet ništa..
Nadala sam se nečemu,ali ništa. Samo jad i čemer u knjizi. Opijenosti,zabranjenih ljubavi,pronalaženja.
Tragala sam za riječima koje su me čekale vani. Ili možda stvarima koje će probuditi moje usnulo sjećanje i emocije koje će mi podariti onu sreću kao nekoć kada je sve bilo na svom mjestu.
A zatim sam bez traganja,bez nade,jednostavno normalna i svjesna,otvorila prozor. I pazi,našla sam.
Padalo je s neba kao nikada do sada. Padalo je punim žarom. Gomilalo se na tlo i shvatila sam da nikada nije otišlo.
Moji mladi snovi nisu dozvolili da otkrijem nešto što je uvijek budilo ono što je trebalo. Takav tempo života je previše strog. Ponekada se tako mora,ali ne i sada.
Možda svi oni koji nisu tu nedostaju. I možda ću kao i sada dati im onu svoju omiljenu svijeću. Ali ću i dalje znati da i oni žive. Žive u onom hljebu,ukrasu,mesu. Pa čak i u onom ružnom siru. Rumene se i srećni su.
Najveći nedostatak će biti tu,a ja ću napokon ponovo biti dijete.