BY THE WAY

Zdravo..

Mene svi znate,ali sada ću da pišem o svojoj femiliji. 
Htjela sam da im se zahvalim na ovih skoro 18 godina s njima. Htjela bih da pokažem svoje duboko poštovanje prema njima. Htjela bih da se zahvalim za svaku misao i primjedbu koja mi je mnogo pružila i koja me izvela na pravi put.Ali prije toga moram nešto reci svojoj femiliji.. 

Pametniji ste kada šutite ! Ah,nista ni tada..


Imam 17 godina i naučila sam mnogo od dvije osobe koje potiču iz krajnje smiješnih porodica. Ponekada se i sama zapitam,šta bi sa mojim bratom i sa mnom bilo,da smo ostali tamo gdje smo nekada bili ? 
Zahvaljuem se svojim roditeljima što od mene nisu napravili tatinu princezu,prostituku,umnog bolesnika ili kriminalca.  Hvala ! 

Eh sada,krenimo na pravu priču..

Prije mnogo godina stvorio je Bog čovjeka. Jedan od njih stvorio je moju femiliju. Toga dana bijahu svi srećni i radosni. Ali ne za dugo.
Prije nekih 50-ak godina počeli su se rađati ljudi sa fasadom okolo svojih umova i tijela. Fasade su bile prelijepe. Najnoviji modeli na najnovijim kućama. Bili su to posebni ljudi sa posebnim mjestima u našim srcima i sa posebnim društvenim statusom. Svi nekakvi doktori,direktori,manekenke. Strahopoštovanje je vladalo na svakom koraku. 
Ali onda sam ja odrasla. Fasade su izgubile prvobitnu boju i počele da se ljušte. Sada više nisu onako krasne i bajne. Sada su gole.
I gledam ih onako gole. Inače volim sve što je golo,ali ovo ne. Previše hrđe i previše tamnih tragova vidim. Previše skrivene čipke i svile. Previše tajni.. 

Eto,to je moja femilija !

Nijedna farba ne može da zamjeni onu prirodnu ! 

Dok sam pisala ovo,osjećala sam grižnju savjesti. Osjećam da sam loš čovjek,jer ovako pišem o nekome ko mi je nekada pomogao. O nekome ko mi čestita rođendan svake godine. Nekome ko ne zaboravi na mene..
Ali i nekome ko nije ono što ja jesam i nekome ko je prekršio glavno "pravilo". 
Sve što imamo nestaje onako kako je i stečeno ! 
Voljela bih da neko od njih ovo pročita i da ne reaguje burno.
Voljela bih da me razumiju,iako je to njima teško..
Voljela bih da jednostavno budemo "goli" ! 

Hodam..
Hodam putem koji nema kraj. Vidim samo svoja leđa. Vidim ih u polumraku.
Vid mi je mutan. Ne vidim,ali znam kuda hodam. Iako je put pun rupa ne stajem ni na jednu i koračam polako i oprezno.
Hodam i dalje..
Ne čujem sebe.
Čujem nešto lagano i nježno.
Čujem muziku koja me pokreće da idem dalje i da ne stajem gdje ne trebam.
Čujem zvuk koji nanosi bol koji volim. Godi mi to. I idem dalje..
Hodam. I počinjem da gledam. Okrenula sam glavu i vidim ljude. Vidim ih sve na jednom mjestu.
Stoji gola i čeka me.
Stoji sam i ne osjeća.
Stoji i čeka moju naredbu.
Stoji sa bratom i smije mi se.
Stoji tamo i moli me..
Gledam ih. 
Gledam ih.. Gledam ih. Gledam ih. 
Osjećam da sam gola. Na mom tijelu ne postoji ništa. Spustila sam pogled. Vidim samo mrak,ali osjetim njihovo prisustvo. 
Osjetim njihove prste na mom tijelu.
Osjetim njihov dah na licu.
Osjetim njihovu pljuvačku u ustima.
Njihove ruke na mojim crvenim obrazima.
Osjetim šapat na uhu..
I čekam.. 
Čekam da postanu zadovoljni. Čekam da prestanu biti gladni. Čekam da ugase svoju žeđ. I stojim tu. Gola,mokra,prljava,ponižena.. 
I oni odlaze.. 
A ja ostajem zadovoljna,srećna..

Svoja i ponizna..