BY THE WAY

Ne znam kako je kod vas,ali ja znam da ne volim jesti u javnosti i na tim "porodičnim večerama",slavama i ostalim,da ne kažem,seljačkim obilježjima gluposti. 

Evo baš večeras mogu da pristutvujem jednom porodično-građevinskoj večeri. Tačnije to bi bila večera u čast centralog grijanja. Nekoliko majstora,nekoliko male,dosadne djece.. A onda najbliža rodbina. Negdje oko 15 "uzvanica"..
Sjedimo,lupamo šale i GOZBIMO. 
Manje pečeno prase je raskomadano i stavljeno u dva,tri ovala. Salata je ili paradajz ili kupus. Ponekada i krastavci. Zavisi koje je vrijeme i čega je sezona.
Sokovi,pića i nikako zaboravljeno pivo.Flaše piva su posvuda. I prazne i pune. Ruski način služenja : Ko prije,njegovo !
Jede se. Pije se. Smije se. Tačnije,dere se. Šale na osnovu seksa su posvuda i zacrvenim se kada to čujem. Bar oni misle da su to šale. Ljudi moji,POGANITE mi seks ! Ponekada neko i popije malo više,ali nikada,bar gdje sam ja,nije bilo ispada. I bolje. Inače ispadi su neizostavna stvar.
A onda sutradan se i o tome mora pričati. Ona rekla ono. Onaj spustio onome. Onaj razbio čašu. Oni igrali na stolu. Sramota. Pravo nam je bilo. Itd..

Ne volim slave. Ateista sam i preskupe su. Ne volim razna slavlja. Seljački mi je sjediti ispod šatora. Ne volim obilježvanje gluposti.
Pogotovo pravljenje večera za nekakve građevinske pothvat.
Pokrio sam kuću. E sada pravim jednu večeru. Ozidao sam garažu. Mogla bi se jedna večerica napraviti. Uveo sam centralno pa da počastim rodbinu i prijatelje..

Isto tako jaki su mi 18-ti rođendani POD ŠATOROM. Uživo muzika,kupus salata,meso. Djed i baka u jednom ćošku gledaju kako im se unuka vrti okolo gostiju i upoznaje ih sa novim dečkom..

Veselite se. Pijte. Jedite. Ali što dalje od mene. Vidite kako sam samo nastrojena prema tome. Mislim da je za sve kriv Kemal,Šemsa,Šaban,Sinan i ostalo voljeno društvo. Inače sve je to dobro dok ne počnu današnje "zvijezde" velikog,moćnog turbo folka. 

Htjela bih jedan post posvetiti mazohistima,sadistima i ostalim "seksualnim manijacima" koji su bolesni i izvan svakih granica. Totalno nemoralne osobe i kako ih nije stid ! Sramite se jer pokušavate uživati !

Od sada,molim vas,uživajte u klasičnom seksu gdje se ona i on skinu,a zatim par oh,ah,uh i gotov sam. I nemojte biti glasni. Lagano,nekvalitetno uzdisanje bez prljavih riječi je dovoljno. Molim vas,bez prljavih riječi. Da li vi imate uopšte sebe ? Pa to je ponižavajuće. O vezanju i ostalim stvarima ne bih ništa rekla. Pa to je van svake normalne granice ! Sramota !
A tek grupni seks. Pa da li vi,djeco,imate roditelje ? Strahota do strahote !
I to radite negdje gdje ste sami. I molim vas,čekajte neko vrijeme da vidite da li je baš ona ili baš on onaj kome trebate to podariti.. Najbolje bi bilo da se čuvate do braka.. Nikako nemojte uživati u onome od čega gubite razum !

A sada jedan veliki pozdrav za sve "bolesnike" i molim vas slijedite upute jer inače ste jako,jako odvratni i bolesni pogotovo vjernicima,sveticama,moralnim ljudima koji su seksualno umjereni i ne vide dalje od uđi,izađi..

I znam da je vaš,kao i moj,posao biti bolestan. A bolest nas i pokreće.. UŽIVAJTE ! I JA UŽIVAM ! 

I btw,da mogu rado bih ostavila potpis koji glasi orgijska časna sestra. 

Sjedim ti ja tako i lutam po malom "nevidljivom" svijetu i izgubim se u tome da ja znam sve,a mene niko ne zna. Mogla bih ukrasti nadimak  "kečeru" Nedi i prozvati se Casper. Ja sam dobri duh koji ulazi u njih,a da toga i nisu svjesni. Ne bih trebala biti baš dobra prema njima,ali ipak imam meko srce. Svejedno smo različite da bi bile na istoj stepenici. Jednoj sam čak i pomogla da obogati svoj šlampavi "erotski život". Sram me koristiti svoje omiljene riječi,jer ipak se u njima nalazi previše mog horoskopskog znaka. Imala je ono o čemu sam sanjala,ali samo fizički. Duhovno bi bilo previše. Jedina stvar na kojoj joj zavidim su velika usta i pune usne.Bile bi mi od velike koristi. Isto kao i žarko crvena kosa koju sam oduvijek htjela. Ali izgled je samo maska koja uvijek vara. Ona je samo jedna od njih milion.

Previše znam i previše se krijem. To nije dobro,ali ja još ne želim znati drugačije. 

Moj život je bio sasvim normalan do toga dana. I evo sada,pred svima,želim da napišem jedno svoje kobno iskustvo koje ću pamtiti cijeloga života. Kobno je. I više nego kobno. Uvijek sam osjećala strah prema tome,a sada se to sve obistinilo. Kada jednom uđem u taj svijet,autoritet i uticaji života mi nikada neće dozvoliti da izađem iz tog začaranog kruga. Nisam ponosna na sebe,ali ipak bježati od istine nije dobro. Istina je ono što uvijek na kraju ostaje.I da počnem..

Prije mjesec dana se sve odigralo. Bila sam kod kuće. Mučila sam se neko vrijeme da na internetu pronađem stvar koja mi je potreba. Tražila sam je i tražila dok me u jednom trenutku nije probudio ženski glas. Odazovnula sam se i ugledala nju. Stajala je nasmijana sa nekakvim vešom u rukama. Bez ikakve prethodne priče upitala me da li sam to ikada radila. Ostala sam začuđena jer me do sada nikada o tome nije ništa pitala. Znala je da to ne volim. Odgovorila sam joj da nikada to nisam radila i da ne bih voljela. A onda mi je posle pola sata rekla da krenem za njom i da moram to probati. Govorila sam da ne želim,ali me i dalje držala za ruku. Ušli smo u nekakvu crno-bijelu sobu. Pogledala sam okolo i vidjela da je to prostorija koju inače volim. Znala sam šta me čeka,ali sam samo slušala jer se nisam htjela opirati jer bi posljedice bile velike. Na desnoj strani je stajala korpa. Bila je plava i puna veša. Rekla mi je da je to to i da moram. Nisam i dalje htjela,ali sam ćutke počela da radim ono što mi govori. Rekla mi je kako moram odvajati taj veš i da ću tu pronaći ono što tražimo.Odvajala sam ga,a ona mi je govorila koji veš ide na koju stranu. Nije mi baš bilo prijatno jer sam znala svoju sudbinu. A onda sam došla do nekakve bijele čarape koja je sigurno bila nekoliko sati na sunčanju. Poprimila je smeđi ten. Jako fin ten,ali ipak ne za jednu čarapu. Rekla mi je da je moram okrenuti,ali ja nisam mogla. Počela je da se smije i okrenula je sama te je razvrstala preostali dio odjeće. A onda sam pogledala na lijevu stranu i ugledala svoju noćnu moru.

Bijela veš mašina sa nekoliko dugmadi i velikim,okruglim vratima. Stajala je tu,a ja sam imala osjećaj kao da me gleda i smije mi se. Gledala sam je dugo,a onda sam skupila snage približila joj se i sa velikim strahom otvorila vrata. To veliko kolo me uvijek plašilo. A onda najgori dio.. Svu onu prljavu odjeću sam morala ugurati u to kolo. Stavila sam ga,a zatim oprala ruke. Iskreno,nije mi bilo lako. Nikada nije lako. A onda mi je ona pomogla da stavim prašak i omekšivač. Taj dio nije bio tako loš jer me miris praška i omekšivača "okrenuo". A onda najgori dio. Okrenuti kolo. Kako i na koliko. Objašnjavala mi je,a ja sam se plašila i nisam htjela da to uradim. Prisilila me. Pogriješila sam i morali smo ponovo. Uspjela sam. Oprala sam ruke i velikom brzinom izašla iz kupatila.

Veš mašino,upropastila si moj mladi život.  

Prvi je dan u sedmici,a ja nisam nigdje otišla i sjedim kod kuće. Voljela bi se igrati malo sa mužem,ali on nije nešto sasvim dobro. Ponekada mi ga je žao,ali nisam kriva što uživam u našim sado mazo igricama. Pregruba sam za njega. Ali nebitno to. Uglavnom,pokajala sam se što sam ostala kod kuće. Imam jaku želju da izbacim televizor van,ali s njim nemama tako blizak odnos. Inače dobar je on. Poslušan,ali sve te stvari koje se emituju na njemu su krajnje smiješne. Hvala Bogu i pomagalima. Da nemam "gag za uši" mislim da bih završila sa komšinicom Radojkom u Jakešu. Ne razumijem korist tih tragičnih stvari sa srećnim završentcima. Naša "braća" Turci i nekako mogu da prođu jer su mi od velike koristi,a i mogu vidjeti kakvo zgodno momče. A onda one brbljave serije sa previše riječi i previše lažnih emocija. Ponekada poželim da shvatim ljude koji to gledaju,ali me zaboli glava. A sada da pohvalim "Kroejšu". Svaka čast na seriji "Larin izbor". Skidam vam kapu za jednu tako originalnu seriju u kojoj se plakalo više nego u 20. vijeku.  Uspjeli su nadmašiti prvi i drugi svijetski rat. Svaka im čast. A i naši dragi Kroejšani su uvijek bili "originalni". 

Odavno nisam dignula knjigu u biblioteci i evo danas pronađoh knjigu koju mi je prijatelj preporučio. Inače nikada  ne pročitam knjige koje mi neko preporuči. To je kao nekakva rutina. Obećam kako ću se potruditi da pročitam knjigu i onda jednostavno zaboravim za nju. Isti slučaj je i sa filmovima. Obećala sam sama sebi da nikada nikome ništa neću obećati,a možete misli  kakav je ishod toga. Tipično ženski. Ali ovaj put nije tako. Ni sama ne znam zašto. Može me priča potakla da pročitam knjigu,a možda sam jednostavno uspjela održati obećanje. Ako je ne pročitam,bar sam je pronašla i počela čitati. Mjenjam se,mjenjam,ali vratiću se ja na staro. Uvijek ću ja biti polutipično žensko. Nego da kažem koja je knjiga u pitanju. Pisac knjige je Oscar Wilde. Nisam do sada čitala njegova djela i ovo je prvo djelo koje ću pročitati. Knjiga se zove Slika Doriana Graya. Pročitala sam samo više od 20 stranica i već pronašla jedan dio sebe u njoj.  Lik Basila Hallwarda me malo opisuje. Možda nisam nadarena kao on,ali jedan mali dio njegove ličnosti me opisuje. Osjetila sam jedan dio njega i pronašla jedan dio sebe,ali u jednom modernijem smislu. Zadovoljna sam knjigom za sada,a za kasnije ćemo vidjeti.

Planiram je dugo čitati jer knjiga koju dugo čitate ulazi u vas,a ne vi u nju. 

A šta si kupila ? Nemoj zezati da je tako jeftino. I sve to za samo 50 euro. Nas ovdje ubijaju. Za par godina nećemo imati šta jesti. Političari samo kradu,a današnji narod samo pati. Opet je sve poskupilo,a tamo visoke plate i niske cijene. Cijeli dan ja ribam hodnike za ništa. Ode mi kičma. A tamo kao gospodin živiš.

A šta će jadna žena. A on s onom kurvom. Kako može biti s njim nakim prljavim ? Ima on džep. Ima,ima. Dubok džep bome. A jesi čula ko je umro ? Mlad momak. Danas se više ne zna ko kada umire. Nema više posla. Ode ja sa svojim čojekom na more sledeće godine. 

I tako dalje i tako dalje. Ja se samo zahvaljujem gospodinu koji je izmislio slušalice i Maynardu koji mi pomaže da prebrodim tematiku današnjih "kućnih prijatelja". Teži su i od fizike.

I da dodam, ne želim s ovim da se nekome rugam. To je danas tako i ja tu ništa ne mogu. Ali pojedine stvari su previše providne i dosadne pa da ih posvetim ovim putem jednoj osobi. Sumnjam da će shvatiti ako ikada pročita,ali mali znak pažnje je uvijek dobrodošao.

Večina ljudi na putovanjima shvati i uoči mnogo zanimljivih stvari. Ponekada čak i korisnih. Inače moja putovanja su uvijek bila dosadna. Sinoć sam se vozila u autu nekoliko sati i nisam se baš osjećala normalno kada sam izašla iz auta. Namještajuću se putom u autu izmjenjala sam sve moguće poze i na kraju shvatila da je to napornije od časove fizičkog sa kojih redovono izostajem. Opet razumijem kako se moj otac osjeća skoro cijeloga života. Inače moram da kažem da imam brata koji je u razdoblju puberteta koji ubija i njega kao i nas. Većinom više mi ispaštamo,ali razumijem ga jer sam bila mnogo gora od njega. Htjela sam biti "drugačija" i ne znam kako je moja mama izašla na kraj sa mnom. Nisam ni sada bolja,ali,nažalost,borba je gotova i sada mora da me trpi. Ali ljubav pobjedi kako bi emotivci rekli. Ali da se vratim na priču. I pošto je brat morao do toaleta morali smo stati do odmarališta i otići do toaleta. On nikada ne čeka. Čudna skupila pijanih žena nas je dočekala. Proslavile su moje ime govoreći mi da sam najbolja žena na svijetu jer nosim ime koje nosim. Malo sam bila zbunjena jer pijane žene su najgore. A posle toga autu nam prilazi jedan Slovenac i raspituje se gdje ćemo. Isto tako u alkoholoziranom stanju. Cigara u jednoj ruci,a u drugoj sendvič. Drži se za auto i gleda u mog brata. Ni sam nije znao zašto je došao i šta traži,a posle nekoliko minuta razogovra otišao je i poželio nam sreću. Na kraju svega bila sam dosta zbunjena. Prošli put Evropa me dočekala sa uvredljivim komentarima,a ovaj put me dočekala "pijana" Evropa. Sve u svemu nije loše počelo. Izbiće mi stotine eura iz džepa,ali preživjeću. Uvijek jesam. 

Danas sam bila dio "maturske euforije". Shvatila sam da ću zadnje dane srednje škole provesti u plaču prvenstveno zbog "maturanata". Ne razumijem čemu tolika želja za slavljem poslednjeg dana škole. Čemu trubači i pjesme koje su se već izlizale ? Čak ih i ja znam. Posle trubača shvatila sam da ne želim biti maturant,ali jednoga dana ću i to biti. Jedino čemu se radujem je gledanje prijatelja i ispijanju nekoliko čaša votke. Uvijek me vrati u život kada me turbo folk i "mladalački" duh obori sa nogu. Ali dosta o maturantima. Svejedno ih je pun grad.

Danas ću morati da se odvojim od svoje nerođene sestre. Inače,stalno se svađamo. Ponekada me dovede do suza,a nju je baš briga. Nekada pomislim da me ne voli i ne mogu da shvatim njen primitivizam. Nema nikakvu budućnost,a njoj je i dalje svejedno. Kradljivica je i džeparoš,ali živi onako kako godi našim drugim roditeljima. Moraću da se odvojim od nje na tri dana i,iskreno,faliće mi. Kada je tu ne želim je,a kada je nema fali mi. Najjača je takva ljubav. Nemam budućnost i život s njom,ali kod "rođaka" preko grane ne mogu. Možda mi nude više mogućnosti i bolji život,ali sestra je sestra. Znam da ću je jednoga dana napustiti,ali ona će i dalje biti samo moja sestra koje me othranila. Možda teško,ali me othranila. I sada se sama sebi čudi. Nekada sam pljuvala po njoj,a sada je volim. Mislim da sam tek sada shvatila svog oca. Čudna je ova Bosna ili ja jednostavno polako odrastam.

Krenuvši od Turske i turske kafe,pa preko đumbira i "patetike" stigoh ovdje. Nešto me tjera da dođem ovdje i izbacim ovu "glupost" iz sebe. Kada sagledam sve ne razumijem kako sam preživjela ovaj dan. Stalno se oko mene vrti Turska,Turci,njihova jela i napitci. Posle duge rasprave o kebabu sjetila sam se turske kafe. Bez laži,nije bila loša. Uživala sam u njoj,iako nikada ne pijem kafu.

A onda ljudska glupost.

Ljudi su tako naivni kada im je poteba pomoć. Đumbirom smo danas to i dokazali. Ne bih širila priču jer nemam vremena,a i besmisleno je za pojedince. Ipak samo dječija glupost u kojoj ima mnogo toga zanimljivog,ali predugo za moj post. A i oni koji trebaju,shvataju. Sigurno će prsnuti u smijeh posle riječi đumbir.

A onda se susretoh sa "patetikom". Nekada se to zvala patetika,a sada bih ja to nazvala opšte sramoćenje pred velikom masom ljudi koji upijaju gluposti i šire je dalje i dalje. Sve to postaje jedna "rutina". Voljela sam pravu patetiku,a sada mi se gadi. Ubiše i ovo malo pozitivnog u meni. A sve to je začinila jedna žena. Obožavam "seoske" žene. Njeni zaključci su se svodili na živote drugih ljudi,a ništa nije razumjela. Volim da slušam samouvjerenost koja nema veze sa vezom. Čak mi i više vremena treba da protumačim jednu njenu rečenicu nego kakvu težu literaturu. Kako bi rekli jednostavno,zajebala je i Dostojevskog. Ali jedan umjetnik mi je popavio dan,ali o njemu jedan drugi put. Uglavnom,fascinirao me svojim slikama. Evo jedne pa ko čita neka malo i uživa. 

Ljubav je kada bez nekoga ne možeš da zamisliš dan,a ja sam svoju ljubav otkrila prije dva sata.

Trenutno se nalazim kod ljubavnika i pokušavam da ga iskoristim na sve moguće načine dok mu se žena na vrati sa posla. Posle toga ima mnogo posla da obavi i da se večeras do kasno pozabavi sa svojom ženom. Volim svog ljubavnika jer je mnogo jednostavniji i dopušta mi da mu radim stvari koje inače moj muž mrzi.Ponekada je tako spor u njima,dok ljubavnik s vremena na vrijeme zabušava. Ljubavnika isto tako volim zbog njegovog iskustva. Ipak mi je on bio prvi. Danas ga koristi moja najbolja prijateljica,ali mi to nikada nije smetalo. Svejedno sam ga  zamjenila sa bržim,lakšim i mlađim mužem. Mnogo je zajedljiv,ali mi je ipak drag. Kroz sito i rešeto smo zajedno prošli i nikada mu neću ništa zamjeniriti. Ponekada sam bila ljubomorna kada bi se motao oko drugih osoba,ali ipak je on na kraju uvijek bio samo moj. Danas nije tu i ne znam kako ću zaspati bez njega. Mnogo stvari i uspomena se nalaze na njemu i strah me da ga ne izgubim. Bolestan je i doktor je rekao da se možda nikad neće sasvim oporaviti ili ću ga jednostavno zauvijek izgubiti. Imam ljubavnika,ali to će biti samo privremeno rješenje. Ako mi muž umre,moraću potražiti drugog. Možda čak i boljeg. Samo bi da je brz,jednostavan,moj i da ne zabušava.

Mislim da sam ovisna o njemu. To treba rješiti što prije,ali samo kako ? Bojim se da ćemo neko vrijeme biti odvojeni,ali uvijek imam telefon koji podržavaWiFi.  

Pokušala sam ustati,ali nisam mogla. Dignula sam glavu,ali ona je opet pala. Svjesna sam kako sam budna,ali sanjam. U glavi mi je stalno ona jedna stvar od sinoć koja pravi velike rane u mojoj glavi. Ne volim da se neko igra sa tim mojim čudnim i nestabilnim bićem koje uvijek stoji na staklenim nogama. Pokušala sam dokučiti realnost  koju na trenutak razumijem,a onda sam se vraćala u onaj svoj veliki ponor za koji se nikada neće znati čim je ispunjen.Osjećam se kao čokolada. Slatka sam i zračnim nekakvom srećom,a onda jednostavno trenutak prestane i moram da tražim drugu novu kockicu,ali uvijek se ta jedna kockica istopi i ostaje samo želja za drugom. Ali na kraju svega otvaranjem očiju uvijek se vratim u lažljivu i surovu realnost. A onda počinje jedna posebna priča. Živiš,a sanjaš. Sanjaš,a živiš. Tražiš,nenalaziš. Tražiš i imaš. 

Lutam tako na netu,kao i inače, i jedna stvar mi zaokupira pažnju. Susrela sam se sa nečim što mi je do tada bilo poznato samo iz američkih filmova. Kada sam bila dijete i kada se u školi tek počeo učiti engleski jezik čudila sam se i nisam razumjela kako se neko može prezivati Green ili Brown. Prevođenjem na naš izgledalo je tako smiješno. Nikada nisam razumjela kako to izgleda ljudima koji nose takvo prezime ili ljudima iz njihove okoline. Kasnije mi je to postalo sasvim normalno,ali nikada nisam to primjetila u našem jeziku. Večeras jesam. Živim u BiH i nikada nisam obraćala pažnju na gradove koje nose naziv Odžak,Vitez i tako dalje. Sve je to normalno jer u riječi odžak i nazivu Odžak postoji drugačiji akcenat pa se to i ne primjeti. Ali nešto što me baš začudilo je jedan grad koji ima dosta smiješno ime. Čak me i bilo sram da to nisam znala,a dosta je specifično. Taj grad se nalazi na jugu BiH i nosi naziv Prozor. Isprva nisam vjerovala i mislila sam da se radi o nekakvoj grešci,a ona sam se i sama uvjerila u postojanje jednog takvog grada.

I evo tek sada razumijem kako se i zašto neko preziva Green ili Brown. 

Evo pišem opet svoj prvi post ili,kako bi ovdje rekli,članak. Prvi post mi je uvijek najteži jer ne želim da počnem pisati,a da ljudi jednostavno ne znaju ko i zašto ovo piše. Ne želim da budem predirektna i da otkrijem sve što se u mojoj glavici nalazi. Čak ni sama ne znam šta se u njoj nalazi. Moja glavica je otvorila ovaj blog,iako nije znala čemu treba da služi. Vjerovatno je htjela da malo predahne od prethodnog,patetičnog i mračnog bloga koji joj je služio kao kišobran na kiši. Ova glavica samo zna da voli pisati i da ima potrebu da piše,čak i bezuspješno. Ponekada je sve lakše kroz slova. Slaganje slova,riječi i rečenica daje svakome jednu veliku moć. Pisanjem se osjećam kao kraljica koja ima mnoštvo posjeda i jedan veliki dvorac sa mnogo dvorjana i kmetova. Ovo je moje bezimeno kraljevstvo u kome postoje samo moja pravila.