BY THE WAY

Ja sam zaljubljena. U sebe i u njega.. U nas i naše savršenstvo.

To je nešto što nas krasi. Prljavo,nastrano,nepoznato. Bez granica. Granice su samo preprake koje ne dopuštaju da uživamo i budemo ono što stvarno jesmo. Dječak i njegova meta. Ništa više..
Opojan miris se nalazi svugdje. Miris mašte se nalazi u cijeloj prostoriji. Osjeća se uvijek. Osjeća se na našim tijelima. Osjećamo je samo mi. Mami nas. Želi ono svoje od nas. Muči nas tako velikim užitkom. 
Igra je ono što volimo. Igramo se kao djeca i istražujemo jedno drugo. Ulazimo u zabranjenu zonu. Igramo se grubo. Igramo prljavo. U našoj igri ne postoje pravila. 
Raskošanje taj naš odnos. Rijedak. Naš. Moj ! 

Zna on.

Zbog nemogućnosti da uradim nešto drugo,ovdje ću da napišem ono što me muči i ono što želim reći baš svima.. I neka me od svih vas posluša bar jedno i ja ću biti zadovoljna.

Nikada nisam bila neko ko bi za životinje dao sve. Nikada nisam bila neko ko je govorio da su životinje bolje od ljudi. Nikada to neću ni reći. 
Prije godinu i par mjeseci došao je mačak koga sam spasila od smrti.  Prije 15-30 dana nestao je. Bio je proprilično star i bolestan. Zbog njega sam zavoljela prvenstveno mačke,a nakon toga i sve druge životinje. Napravio je ono što drugi nisu mogli. Trenutno imam samo jedno mače od 4-5 mjeseci. I ona mi je sama došla.
Moja komšinica je prije mjesec i 15 dana od prijatelja na poklon dobila psa. Tačnije,dobila je kujicu. Na samom početku sve je bilo idealno. Bila je mirna,a nakon toga polako i razigrana. 
Tek onda su počele muke. Prvo je počela da cvili. Na početku je to bilo sasvim malo. Kasnije se čulo kao da joj neko dere kožu,a samo su je zatvorili u garažu. 
Postala je i gladna. Nije htjela hljeb,kada je došla. Nakon nekog vremena jela je suh hljeb. Zamislite.. Lizala je grožđe ispred kuće. Dolazila i povraćala. Vlasnica misli kako povraća,jer se prejela. Ja znam šta je gladna životinja. Poslije nekog vremena se zasiti i ne traži više. Mačak me jeo očima,iako je prije toga pojeo više nego što je mogao. I kada mu dam komadić,onjuši ga i ostavi. 
Narasla je i poprilično smršala.
Vezati se ne može i ne želi. Išla je iz dvorišta,kada god bi joj to palo na pamet. Pregazio ju je bicikl. I slomila je nogicu na dva dijela. Sredili su to.. Ali pas i dalje ne jede dovoljno. 
Nema ime ! Zamislite.. Pas je tu toliko vremena i još nema ime. Odaziva se samo na Cuki.. Praktički joj je to ime. Ponekada se uopšte ne odaziva na to. Ne zna tražiti da ide van u WC. Ne zna gdje spava,gdje jede. Ne zna šta je povodac i šetnja. Grize namještaj i osobe i ne zna stati. Razumijem da joj rastu zubi i da je to normalno. Ali druge stvari me tako grizu.
Sve ovo me grize od kada je došla. Posle par pokušaja da nešto promjenim sve je ostalo na istom. Baš sve..  Sada su je počeli vezati na lanac dug 1m..

Grize me i morala sam.

Pas i bilo koji drugi kućni ljubimac je trošak i obaveza. Ako nemate novca ili vremena,NE UZIMAJTE GA ! I njemu i vama će biti bolje. Pas se ne hrani ljubavlju nego hranom. Pas ne ide u školu i ne radi domaću zadaću. Vi ste mu i učitelj i profesor i otac i prijatelj i brat.. Ako vi pogriješite,i pas će.  
Zato,molim vas,ne mučite životinje jer vam je fensi,kul ili šta već imati psa,konja,kravu,magarca ili ajkulu. Životinju uzmite iz ljubavi i ugodite joj onako kako ona to traži !  BEZ RAZLOGA ZBOG KOGA NEŠTO NE MOŽETE ! MORATE !

Ja hodam po komadićima razbijenog stakla. Stopala su mi krvava. Osjećam kako me peče zbog soli koju sam prosula po staklu. Ali nastavljam hodati. Peče me i boli,ali nastavljam. 
Hodam i svaki korak je sve teži i teži. Stiskam staklo petom i prstima. 
Rane su sve dublje i dublje,a na staklu je sve više soli.

Pogledala sam svoja stopala.
Mlada su. Meka. Jako malena. I krvava. 
Krv je posvuda. Na peti,prstima,noktima. Komadići stakla se naziru,a so je posvuda. Ali hodam. I volim ih.
A onda zaspim. Utonem u svjesni san. Pogledam ih ponovo ne mičući pogled s njih. Mlada su. Meka. Jako malena. I čista. Hodam po staklu kao da su oblaci. Odjednom nailazim na veliki komad stakla,stisnem ga čitavim stopalom i budim se. 
Budim se iz sna i nastavlja se java,koju čak i volim.

Nastavljam,još jednom,hodati krvavih nogu kroz staklo. 

Svojom "krivicom" !

Nije me bilo neko vrijeme.. Dok me nije bilo,shvatila sam neke stvari. Tačnije, u poslijednjih par minuta shvatila sam šta ja želim od života.

Napuštam školu !
Zašto da dalje idem u školu ? Kome ? Čemu ? 
Kako će mi to pomoći u životu ? Neću imati nikakav profit od toga. Neću se zaposliti u svojoj struci. Neću raditi ono što volim. Ponižavati će me. Neće me dovoljno cijeniti. Raditi ću kao budala dan i noć.. I za to ću dobiti jedan minimalac sa kojim neću moći platiti ni režije.. Ipak ja radim u tvornici obuće,a imam završenu životnu i osnovnu školu. Također,par godina srednje. Ipak sam je napustila,kada sam završila treći razred.
Tada ću imati dosta materijala,da kukam i govorim kako me ponižavaju. 
Usput,mogla sam ostati trudna sa nekim visoko obrazovanim klošarom čija su primanja visoka dovoljno da sebi kupi litru rakije i cigare.

Sada razmišljam,da nađem nekog starijeg i bogatijeg gospodine kome je mlada koka velik ulov za pokazati prijateljima,a koju neće moći ni pipnuti svojim mlohavim prstom,a kamoli nešto više.
Čemu seks,kada se oni tako jako vole ? Ljubav pobjeđuje sve. 

Smatram to idealnim ženskim motom. Svaka žena tako treba da razmišlja. 
Savjetujem svim ženama,koje su nezadovolje svojim životom,da pronađu nekoga čikicu,da ih finansira dok su žive. Ili nastavite kukati.
Nemojte na fakultet.. Nemojte se školovati i obrazovati.
Nemojte vidjeti dalje od svog napuderisanog nosa i veeeelikih špicastih noktiju.

Posvećujem ovo jednoj svojoj poznanici.. Želim joj sve najbolje i da uskoro nauči šta je to TELETEXT i koje dugme služi za taj izvor informacija.
Isto tako pozdravljam sve žene koje su se skrasile i uživaju u svojim velikim ljubavima !

Ljubim vas,koke moje !

Zbog nekih stvari koje su se desile ove sedmice,odlučila sam da izdvojim par minuta i popljujem sve ono što sam vidjela.
Sada,kada budem ovo pisala,biću odvratna i iskrena.. Bez trošenja lijepih riječi. Biću sirova i prosta. Drugačije ne mogu,jer drugačije neće razumjeti.

U ponedeljak sam šetala sa prijateljicom po gradu. Odlučimo sjesti na neku klupu. Kraj nas je prošlo par "djevojaka" sa malenom djevojčicom. Bile su nam jako blizu pa sam mogla čuti šta to pričaju. Malena djevojčica je odjednom počela pjevati meni nepoznatu pjesmu. Čula sam jedna dio teksta koji je ponovila par puta. Tekst glasi : " Audi ! Ljubićeš me na haubi.. " Iskreno,nisam baš razumjela tačno šta pjeva,ali nadam se da je to to. 
Zinula sam. Vilica mi je pala do poda. Djevojke koje su bile s njom su se nasmijale i kao šta to ona pjeva. Moš misliti !
Kasnije sam saznala da je to novokomponovani hit.. 
Kakav je to hit ? Šta je to ? 
Zar neko sa toliko godina treba da pjeva to ? Ko mu je to pokazao ? 
Hajde,dobro.. Mnogo je takve djece,ali da ne budem kao ostali koji samo mnogo pričaju,a ništa ne rade.

Poslije par dana,lutam ja na FB i vidim kako je jedna moja prijateljica objavila novi HIT.. Vaterno,vatreno. 
Otvorim da vidim šta je to.. Čisto da se nasmijem.
Slušam i gledam spot. 
Taj tekst,taj spot.. Ponašanje u spotu. Sve to upućuje na sirov seks,novac i popularnost. Najviše me vrijeđa sirov seks. Šta omladina vidim u tome ? Šta je tako posebno tu ? 
Živi očaj..
Ali hajde..

Sinoć odlučim da prošetam sa prijateljima. Na njihov zahtjev "pravimo krug" kroz "šupe". 
Muzika kao muzika. Rekla sam dovoljno.
Najviše što me tu "povrijedilo" je BONTON. Znate li vi,šta je to bonton ? Ne znamo,rekoše mi tako.
Hoću da izađem iz tog dima i smrada. Lik me praktički gura da izađe. A ja ne mogu biti blaga prema seljačinama,pa sam ga gurnula još jače i prošla ispred njega. 
Ja sam "dama",a dame se poštuju,kao i stariji ljudi. Dame se puštaju prve.. Damama se otvaraju vrata. Oh,to je previše. Pitam se da li oni to znaju.. Ne znaju,znam. 


Ne želim lagati.. I ja sam nekada tu izlazila zbog društva. Sada ne želim i neću. 
Ja volim svoju mekanu,mirišljavu kosu.. Ne želim modrice na tijelu zbog seljačina. Ne volim da smrdim na dim i znoj. 
Ja volim svoje uši i svoj mozak.. Mozak tih ljudi pati. Žao mi je što uživaju uz HITOVE seljačine Stojana i nekakvih kvazi pjevača..

Ako se ovdje nađe neko ko sluša to sranje,neka mi,molim ga,objasni čar te muzike ? 
Šta to ona nama dobro donosi ? 
Kako ? Zašto ? 

"Igračka biva iskorištena, pohabana, i odbačena. Igračka je samo predmet lišen osećanja i nedostojan poštovanja. Najgore što se može dogoditi ljudskom biću je da bude igračka. Trebalo bi dobro da razmisliš da li je igračka (i to svačija) ono što želiš da postaneš, pa čak i ovako samo kroz reči. Bilo bi jako opasno da prekasno shvatiš da to ne želiš. "

Vidjela sam ovaj komentar i htjela sam opširno odgovoriti na njega. 
Prije svega ću reći da ovo nije samo zbog komentara ili da nekoga želim ispravljati. Želim napisati i neka svoja gledišta prema tome. 
Ne postoji pravo ili krivo. Postoji moje,tvoje,a oba su pravilna.

Mislim da svi znate o kakvom ja odnosu govorim ovdje,a i u prethodnom postu. 
Oni koji ne znaju,shvatiće. 

Želim muškarac koji će od mene napraviti igračku. Muškaraca koji će se igrati sa mnom,mojim tijelom i mojim umom. 
Kada smo kod riječi igračka, želim je objasniti. 
Igračka niste kada se neko igra sa vašim emocijama i vašim umom,stavovima,mišljanjem. Tada ste jedna obična budala kojom se lako manipuliše. 
Igračka u ovom "smislu" je  nešto mnogo više. To nije samo igra,iživljavanje,udarci.. To je strast i "ljubav". Osoba kojoj ste igračka na vas gleda kao na nekoga od koga opstaje. S čim će se neko "takav" igrati,ako nema igračku ? Igračka je ta koja određuje pravila igre. S njom se igra,ali ona vodi igru. 
Biti igračka daje nam osjećaj pripadnosti,strasti i "ljubavi". Osjećamo emocionalnu povezanost sa nekim,ali to nije ljubav. To je više od ljubavi.
Sa igračkom se igra,ali se ona ne odbacuje. Ona može i sama da ode,jer takav odnos ponekada traži izazove. 
Poštovanje dok si igračka je ogromno. Igračka poštuje osobu koja je vodi,a ta osoba mora poštovati igračku,jer je - opet to govorim - ona ta koja vodi igru. 
Slažem se sa dijelom gdje piše da je najgore biti igračka.. Ali kakva igračka ? 
Najgore je biti igračka u životu. Najgore je kada nas neko vodi u životu i kada neko sa nama manipuliše. Šta da obučem ? Šta da slušam ? S kim da se družim ? Takva igračka je najgore biti. Igračka društva ! 

Kada si igračka,ne možeš biti svačija. Igračka samo jednog pojedinca možeš biti.
Zamislite da radite u pet različitih tvornica puno radno vrijeme. Da li bi mogli ? Da li bi znali kome ste i šta rekli ? 
Zamislite da ste u dva različita braka ili veze.. Da li bi mogli stvoriti povjerenje ? Da li bi mogli "voljeti" ? 
Naravno da ne biste. 
Za ovakav odnos potrebno je povjerenje,a ono se ne stiče sa svima nego sa pojedincom !

Žao mi je što ljudi danas na ovakve stvari gledaju kao na nastranost i nešto što je pogrešno. Ovakav odnos to nije. 
Naravno,postoji mnogo ljudi koji srž vide baš u iživljavanju,a ne u strasti i osjećaju koja ta strast pruža.
Isto tako,žao mi je što moj prethodni post nije shvaćen.. To mi je čak i tužno pomalo.
Razumijem da ne može svako shvatiti ono što želim reći,ali svejedno osjećam "da nas je tako malo".  Razumijem da nisu svi ja i da svi mi vidimo žar u nečemu drugom.

Ja sam možda neko ko je nastran,"bolestan",ali sam shvatila srž koja me privlači i nastojaću pronaći tu srž u svijetu u kome živim.
Ja nisam "napaljena klinka". Napaljene klinke su sada sa dignutim nogama u autu. 

Ja sam mlada žena koja zna šta želi i ne stidi se to priznati onome ko je zaslužio znati !  

Dobro jutro meni !

Osjetila sam strašnu uzbuđenost jutros i došla sam da je istresem ovdje.
Mogu i na drugi način,ali takvu strast sada mogu samo u dvoje i kroz riječi,slova.. Zato sam ovdje. Zbog dvoje. Sada ću "voditi ljubav" za svima koji ovo čitaju.
Uzbuđena sam zbog toga. Nisam znala da sam sprema za tako veliku stvar.

Da počnem.. Moja uzbuđenost raste.

Dođite svi i ne plašite se. Čitajte sa otvorenim očima,slobodnim umom i još nečim.
Ako si žena,plaši me se. Ako si muškarac,iskoristi me !

Jutro još traje,a moja želja raste. Kažu da je noć za te stvari,a ja hoću sada.
Hajde,dođi. Nemoj me se plašiti. 
Hoću da se zaljubim u tebe. Hoću da ti kažem one riječi koje ti niko do sada nije rekao. Možda i jeste,ali niko neće moći zamjeniti ono što ja mogu dati. Ja sam spremna. Spremna sam sa strahom. Spremna sam na bol. Spremna sam na pokornost.
Da li si ti spreman ? Da li se plašiš ili te uzbuđuje što ćeš imati takvu ženu ? 
Znam da to svako želi,ali niko nema. Znam i vidim to negdje dole. Sada je pitanje,da li znaš ? 
Ah,ko sam ja da sumnjam. Ja sam tu da slušam.
Hajde,naučite me. Hajde,pokažite šta znate.
 
Zaljubite se u mene..
Volite moje lice. Kako Vam ono izgleda ? Da li je dovoljno nevino da bude Vaše ? Ili možda previše grubo i iskusno ? Znam da je nevino. Samo to ne ide tako duboko.
Da li Vam se sviđaju moje oči ? Da li su plašljive ili samouvjerene ? 
A moj vrat ? Šta on zaslužuje ? Da li zaslužuje poljubac ili ugriz ?  Stisak ili prste?
Kažite mi..
A moje grudi ? Da li vrijedi "maltretirati" ih ? 
A moj stomak ? Da li on zaslužuje nešto vruće ? Lagano da osjeti trnce i svaku kap. Da li zaslužujem to ?
A moja guza ? Da li zaslužuje Vaš dlan ? Ili je to kazna ipak..
A moje skriveno sramežljivo mjesto ? Šta ono zaslužuje ? Da. Izvinjavam se. Šutim. Ja sam tu da slušam. 
Ali samo još nešto.. Hvala !

 
Budite muškarac koga želim. Zaljubite se u mene. U moj um i u moje tijelo.
Volite me. Udarite me. Ponizite me.
Voljeću Vas tek tada ! 
Voljeću Vas tek tada,jer ćete znati šta žena kao ja zaslužuje.. Šta,kada i kako.

Sada mi uradite ono što ste oduvijek htjeli..
Vodite ljubav sa mnom kroz zadovoljstvo,bol,patnju,strah i strast ! 

Zdravo..

Mene svi znate,ali sada ću da pišem o svojoj femiliji. 
Htjela sam da im se zahvalim na ovih skoro 18 godina s njima. Htjela bih da pokažem svoje duboko poštovanje prema njima. Htjela bih da se zahvalim za svaku misao i primjedbu koja mi je mnogo pružila i koja me izvela na pravi put.Ali prije toga moram nešto reci svojoj femiliji.. 

Pametniji ste kada šutite ! Ah,nista ni tada..


Imam 17 godina i naučila sam mnogo od dvije osobe koje potiču iz krajnje smiješnih porodica. Ponekada se i sama zapitam,šta bi sa mojim bratom i sa mnom bilo,da smo ostali tamo gdje smo nekada bili ? 
Zahvaljuem se svojim roditeljima što od mene nisu napravili tatinu princezu,prostituku,umnog bolesnika ili kriminalca.  Hvala ! 

Eh sada,krenimo na pravu priču..

Prije mnogo godina stvorio je Bog čovjeka. Jedan od njih stvorio je moju femiliju. Toga dana bijahu svi srećni i radosni. Ali ne za dugo.
Prije nekih 50-ak godina počeli su se rađati ljudi sa fasadom okolo svojih umova i tijela. Fasade su bile prelijepe. Najnoviji modeli na najnovijim kućama. Bili su to posebni ljudi sa posebnim mjestima u našim srcima i sa posebnim društvenim statusom. Svi nekakvi doktori,direktori,manekenke. Strahopoštovanje je vladalo na svakom koraku. 
Ali onda sam ja odrasla. Fasade su izgubile prvobitnu boju i počele da se ljušte. Sada više nisu onako krasne i bajne. Sada su gole.
I gledam ih onako gole. Inače volim sve što je golo,ali ovo ne. Previše hrđe i previše tamnih tragova vidim. Previše skrivene čipke i svile. Previše tajni.. 

Eto,to je moja femilija !

Nijedna farba ne može da zamjeni onu prirodnu ! 

Dok sam pisala ovo,osjećala sam grižnju savjesti. Osjećam da sam loš čovjek,jer ovako pišem o nekome ko mi je nekada pomogao. O nekome ko mi čestita rođendan svake godine. Nekome ko ne zaboravi na mene..
Ali i nekome ko nije ono što ja jesam i nekome ko je prekršio glavno "pravilo". 
Sve što imamo nestaje onako kako je i stečeno ! 
Voljela bih da neko od njih ovo pročita i da ne reaguje burno.
Voljela bih da me razumiju,iako je to njima teško..
Voljela bih da jednostavno budemo "goli" ! 

Hodam..
Hodam putem koji nema kraj. Vidim samo svoja leđa. Vidim ih u polumraku.
Vid mi je mutan. Ne vidim,ali znam kuda hodam. Iako je put pun rupa ne stajem ni na jednu i koračam polako i oprezno.
Hodam i dalje..
Ne čujem sebe.
Čujem nešto lagano i nježno.
Čujem muziku koja me pokreće da idem dalje i da ne stajem gdje ne trebam.
Čujem zvuk koji nanosi bol koji volim. Godi mi to. I idem dalje..
Hodam. I počinjem da gledam. Okrenula sam glavu i vidim ljude. Vidim ih sve na jednom mjestu.
Stoji gola i čeka me.
Stoji sam i ne osjeća.
Stoji i čeka moju naredbu.
Stoji sa bratom i smije mi se.
Stoji tamo i moli me..
Gledam ih. 
Gledam ih.. Gledam ih. Gledam ih. 
Osjećam da sam gola. Na mom tijelu ne postoji ništa. Spustila sam pogled. Vidim samo mrak,ali osjetim njihovo prisustvo. 
Osjetim njihove prste na mom tijelu.
Osjetim njihov dah na licu.
Osjetim njihovu pljuvačku u ustima.
Njihove ruke na mojim crvenim obrazima.
Osjetim šapat na uhu..
I čekam.. 
Čekam da postanu zadovoljni. Čekam da prestanu biti gladni. Čekam da ugase svoju žeđ. I stojim tu. Gola,mokra,prljava,ponižena.. 
I oni odlaze.. 
A ja ostajem zadovoljna,srećna..

Svoja i ponizna.. 

Krenula sam na spavanje,ali sam shvatila da ne mogu ovakva ići spavati. Plašim se jutra i ne želim da bude kao i noć..

Prvo sam krenula na stari blog da napišem nešto,ali sam shvatila da na taj način bježim.. Dosta mi je bježanja.
Ne želim se trzati u snu koji se zove život. Previše lijepih snova se nalazi u meni,a ja ih gledam kao da su najgore noćne more. I plašim ih se..
Plašim se neznanja,zbunjenosti,osjećaja kao da je sram ne znati,biti zbunjen ili osjećati.

Mene i jeste sram.
Ne želim pokazati da ne znam,da sam zbunjena ili da osjećam. Jer tada,ja sam "svjesna" i "razumna"..
I sada ta svjesna i razumna osoba ne zna,ne razumije,zbunjena je i osjeća..
Kako sada da se ta osoba ponaša ? Sada kada je to napokon "rekla".
Kada je to rekla drugima..
I sada se plaši da sve to nije išarano modernom patetikom. To ne želi.
Ne želi da drugi znaju i dotaknu onaj njen dio.. Dio koji se dijeli..


. . . .

Ustala sam i trošim svoje vrijeme na gluposti. I idem tako,šaram po glupostima i slučajno naiđem na nekakav izbog za Miss..
Uhvati me radoznalost i morala sam ući da vidim sve te "nove nade". Pronađoh tu i nekoliko djevojaka koje poznajem i ponovo se razočarah u taj svijet mode,ljepote,seksipila i tako dalje..
Ponovo sam se sjetila današnjice i toga da je seksipil,kao i strast,izgubio svoju vrijednost..

Sada se pitam,šta je to nama lijepo ?

Ne razumijem omladinu,pogotovo žene,koje gledaju sebe kao lijepu,ako im dupe viri ili ako ima jako velike grudi. Zar je to ljepota ?
Zar je lijepo izgledati kako lutka sa lažnom "pozom" na slikama kako bi se nekome "svidjeli" ?
Zar je lijepo kada nam se ne vide prirodni nedostaci ? Očajno pokušavamo da sakrijemo nešto i ne uspijeva nam.

Ne razumijem svijet u kome živim i voljela bih jednoga dana i otići iz njega. Oko sebe gledam primitivce kojima je izgled sve.. I to loš izgled. Primjer seksipilne žene je cura kojoj viri dupe,koja jedva hoda u nekakvim pornografskim štiklama i ona "zvoni".
Dajte..
Meni je to grozno i miriše mi na fufaru,a ne na ženu koja širi seksipil oko sebe.


Seksipil je u nama,a ne na nama !

Vjerovatno sam nekada i negdje pisala o ovome. Ovo će mi biti drugi put. I neka će..
Nešto takvo je vrijedno sjećanja i spominjanja.

Toliko kula i krovova je bilo iznad njene glave. I sve te kule i svi ti krovovi su bili samo njeni. A ona ipak nije znala pod koji krov da sakrije svoju glavicu.
Ima slobodu i dužinu svojih koraka određuje samo ona. Govori ono što želi i misli ono što želi. Gospodarica je svog uma i svoje glave,ali joj nedostaje nešto drugo,iako sada tvrdi da je to gubljenje vremena.
I to jeste gubljenje vremena,jer vremena koja ona želi su davno prošla..

Jedne večeri,dok je bila sama,osjetila je vrijeme koje tako dugo traži.. Ali samo to veče. I nikada više.

Negdje,u dubini magične šume,sjedila je i čekala. Tada je znala šta i koga čeka.
Slušala je vodu i vjetar. Takav ples do tada nije osjetila,a tako je čeznula za tim. Uživala je dok su joj oči bile zatvorene i okupirane maštom. I dalje je čekala..
Osjetila je lišće pod prstima. Mahovina i trava su je golicali po tijelu,a ona je znala da i oni osjećaju zajedno s njom.
Životinje i čudovišta kretala su se oko nje i osjećali toplinu njenog tijela. Privlačila ih je,jer prirodno tijelo ispunjeno toplinom privlači baš svakoga.
I dalje je imala zatvorene oči. Ali sada više nije čekala..
Osjetila je tuđe oči i znala je da zajedno gledaju. Gledaju zaštitu i poštovanje. Gledaju u rijeku koja lagano teče i krošnje drveta kako se lagano njišu na plesu vjetra. Osjećaju da više nisu same i da su dotakle mjesto koje nedostaje..
Dolazi do ispunjenosti i sreće. I osjećaja koji teško osjećaju pojedinačno.

Ali onda se bude. I vraćaju se u vrijeme koga se plaše i od koga bježe.. A rupa ostaje ispunjena samo muzikom,plesom i slikama.


Ja sam je uspijela dotaknuti !

Osjetljiva sam ovih dana. Kao da mi je sve ovo popilo mozak.
Vjerujem da nekima i jeste. Toliko negativnih misli na jednom mjestu je previše da bi to mjesto bilo srećno. Toliko glupavih riječi i praznih misli.
I baš sve su iste..

Pošla sam za njima,iako nisam trebala. I godilo mi je. Iskoristila sam to.
Osjetila sam nešto drugo što one možda nisu osjetile. Navukla sam duševno na tjelesno i došla do stanja "trenutne samoaktuelizacije".
I onda je nestala. Utonula je u mračni tunel koji vodi nigdje. Taj tunel ostavio mi je samo bol u tijelu i nogama.
I nju sam iskoristila. Osjetila sam i sjetila se šta sam ja to radila i kako sam samo "zločesta" bila.
I onda krećemo u još jedan krug na drugim,srećnijim mjestima koja poznajem bolje.

..jer bol je ovisnost !