BY THE WAY

Posle nekoga vremena došao je i moj red da posjetim ljubavnika. Ionako mi je muž odavno u grobu.

Jučer je za mene bio jedan poseban dan.
Prije godinu dana,u ovo vrijeme,ja sam se osjećala kao prava žena. I posle godinu dana shvatila sam da sam žena i - usuđujem se da to kažem - dama. Čudno,ali nisam osjetila ono što danas osjećam. Nikakve emocije nisam vezala i nikakve emocije nisam dobila. Zahvalna sam sebi na tome i znam da sam učinila pravu stvar na pravi način.
Žensku stvar na "muški" način.

Sve ovo me navelo na razmišljanje. I znam da je uzaludno..
Voljela bih da saznam par stvari od žena koje znaju šta rade. I žena koje su prave žene. Danas ih je jako malo.
Ja sam mlada djevojka koje je ujedno i jaka žena. I rećiću vam zašto.
Zato što znam šta hoću,radim samo ono što želim i ne pretvaram se da imam dijamante između nogu. Moj stisak ruke je muški,a moje misli su realne i ne tako ženske. Samo realne.
Ja ne cmizdrim i ne plačem,jer sam žena. Moja osjećanja jesu krhka,ali su i moja.
Moje želje su mazohistički nastrojene i žude za muškom dominacijom,ali je nivo dominacije u mojim rukama,jer ja sam žena. Ja želim da u krevetu imam manijaka,a u životu čovjeka.
Ja želim da sve stvorim " sa svojih deset prstiju ". Da sam ono što jesam,a to je samostalna i svoja.

Ponašanje i razmišljanje čini ženu,a ne šminka i odjeća !

Samo je slušam. Osjećam da ne razmišljam. Osjećam da osjećam. Samo ne razumijem šta je to tačno.

Ja sam snažna mlada tinejdžerka koja pokušava ostvariti svoje snove u kojima osjećanja nemaju svoje mjesto. I nada se takvoj budućnosti.
Samo nema onaj temelj na kome zasniva svoje snove bez osjećaja. Kroz glavu joj prolaze hiljade đavola i hiljade anđela.
Svaki sa sobom nosi svoju priču. Svačija su krila drugačija. A ona to ne želi. Ne želi priče. Ne želi tuđa krila. Misli da sve to sa sobom nosi nešto krhko čega se plaši.
Sanjala bi,ali se i toga plaši. Kaže da voli zdrav razum,svoj um i realnost. Sanjanje sve uništava. Bar tako ona misli.
Zapitam se hiljadu puta da li je stvarno realna ili to samo pokušava biti. I odgovora nema.
Kažu da je realnost surova,ali ona ne vjeruje u to. Njena realnost nije tako realna. Iako kaže da ne sanja,ona sanja.
Iako kaže da ne osjeća,ona osjeća.
Iako kaže da je jaka i snažna,laka je kao pero i istopi se kao pahulja.

Iako kaže da ne laže,ona je najveći lažov !

Svi trčimo ka modernom.
Svi pišemo blogove. Razgovaramo preko foruma. Imamo Facebook profile. Religija se također baca u te vode. Otvaramo svoju dušu preko lažnih riječi koje mogu tako lako nestati. I zadovoljni smo.
Da li je to prava sreća i pravo zadovoljstvo ?

Sumnjam.
Priznajem da volim ovo čudo. Ali isto tako,priznajem da znam da je ovo čudo daleko od pravog zadovoljstva.
Zadovoljavamo svoje seksualne potrebe preko ovoga. I zadovoljni smo.
Pišemo ljubavne e-mailove i nekakva srca na chat-u svojih "voljenih".
Sa prijateljima razogavaramo samo preko ove kutije. I nikada ih ne gledamo u oči. Nikada na svim tim stvarima ne ostavimo trag koji traje.

Zašto ?
To nije teško. To je previše jednostavno,ali mi smo krivi.
Postali smo monotoni i više volimo ono brže,jeftinije i praktičnije.
Ja sam osjetila jednu ljepšu čar. Osjetila sam ljubav,prijateljstvo,strast u jednoj jedinoj stvari koja ne košta mnogo i koja daje previše.
Osjetila sam se kao nečija djeva i zaljubljena mlada djevojka,iako to nisam.
Osjetila sam želju za vođenjem ljubavi,iako to ne radim.
Osjetila sam prijatelja koga nikada nisam imala.
Osjetila sam čežnju,čekanje,uzbuđenost samo zbog jedne malene stvar u kojoj je neko dao dio sebe.
I za to mu nije trebalo više od pola sata i jedne marke.
Jedino mu je trebala želja. I imao ju je. I ostvario ju je.
I moja želja se napokon ostvarila. Poslala sam dio sebe i dobila dio nekoga. I srećna sam.
Pobjegla sam od lažnih slova i riječi. Od realnosti koja ne postoji. Pobjegla sam u zamak koji nikada niko neće pronaći,a postojaće vječno.
Taj zamak štiti me od mnogo zvijeri. Štiti me od mode koja nas tako lako hvata u svoje kandže i ubija svaku lijepu stvar iz prošlosti.
Štiti me od neznanja. Štiti me od propasti ovoga svijeta u koji vodimo sami mi.

I svako na ovom svijetu treba da ima svoj zamak. I da ne zaboravi ono što je bilo !

Sjedila sam u kući i čekala obaveze. Noću sam lutala,a danju spavala. Trebao mi je takav odmor i priprema za nadolazeće "obaveze".
Sutra me čekaju i mogu reći da sam ih poželjela.

To izležavanje me malo odvojilo od mog prvog sina. Nisam izlazila i nisam ga viđala. Ponekada bih ga samo srela kada bih otišla do komšinice. Pozdravila bih ga,ali on me samo hladno gledao. Nije mi ništa govorio. Primjetila sam da je smršao. Htjela sam da vidim u čemu je problem,ali on je jednostavno okrenuo glavu i samo otišao.
Nakon toga nije ga bilo nekoliko dana i zabrinula sam se. Ipak mi je to sin.
Htjela sam da provjerim da nije slučajno bolestan ili ima problema u svom životu.
Ranije ga je uvijek maltretirala ona ulična banda. Krupniji su od njega,ali on se uvijek branio.
Jedno jutro sam ga pronašla sa ranjenom nogom. Polako se oporavio i posle toga je sve bilo uredu. Saznala sam da mu je to uradila jedna druga,gora banda. Ima ih dosta. Od starih do mladih. Opasni su za mog sina. Kao i za našu okolinu. Ali nemamo više problema s tim.

Ali danas sam saznala u čemu je problem.
Moj prvi,čudno rođeni sin, se zaljubio. Ima djevojku. Moja majka ih je vidjela zajedno.
I ja sam ih "spojila". Ne bih sada da mnogo pričam o tome,jer će se sigurno ljutiti što diram njegovu privatnost.
Moja majka je izašla da mu da malo hrane,a onda je vidjela kako dolazi nekakva djevojka. Imala je čudnu prirodnu kosu. Smeđa,bijela,siva i crna boja se međusobno isprepliću.
Manje je i sitnija od njega. Dosta mlađa,ali čini mi se jako pametna djevojka. On je ipak stari momak koji je uvijek htio nešto više. Ona je njemu pravi pogodak. Mlada je i pametna. Jako lijepa i na svoj način čudna.
Zajedno su dijelili mlijeko i hranu koju im je dala. Nikada to do sada nije radio.
Zaljubio se.

A ja se osjećam kao kada majci sin dovede prvu djevojku kući ili kada mlađi brat izađe prvi put u grad i priča o djevojci koja mu se sviđa.
Ja sam ga othranila kao odraslo živo biće. Vratila sam mu život za koji se borio. Povezala sam se sa tim smrdljivim crno-bijelim stvorom.

I osjećam se kao majka koja ima jednog posebnog sina.

I btw,nadam se unučićima.

Na moju veliku žalost, zamjenila sam dan i noć. Znam da nisam jedina i noćnih ptica je mnogo.
Ali muči me jedna stvar. Kakve su to noćne ptice ? Kakve su ptice uopšte ? Kako one izgledaju ? Kakva su im krila i koliko daleko mogu ili smiju da lete ?
Kakva sam ja to ptica ?

Odgovor nisam morala tražiti duboko u sebi ili duboko u njima.Odgovor je prejednostavan,jer se nalazi na površini svih njih.
Takve ptice imaju jako široka krila ispunjena samopuzdanjem koje je nabijeno zbog ljepote njihovog perja. Boja,mekoća i sjaj jedine su stvari koje su bitne. Bez toga se ne može.
Pogledajte samo ta krila. Široka su. Što šira,to bolja. Izbacuju ih. Pokazuju. Mnogo je napora uloženo u njih i sada moraju biti pokazana svima. One se dive. Žude za njima. I čuju se oni tihi uzdasi "Ah!" koji su popraćeni željama koje brzo ispare.
Dođe i trenutak kada takve dvije ptice odluče na uživaju.
Otkače se. Lete u visine punom brzinom. Ne gledaju oko sebe. A zatim se spuštaju u svoje gnijezdo. Unište trud koji je uložen u gnijezdo. Ne mare. Pa ipak uživaju u tome.
A onda se budi onaj "životinjski" nagon. Dive se krilima i perju. I tek tada totalno "uživaju". Takva uživancija traje do sledećeg jutra,a onda ostaje samo pjesma. I sjećanje sa začinima.
Gubim vrijeme. Svejedno ćete sutra već sve znati.
I koliko lete ovakve ptice ?

Danas sam osjetila potrebu da plačem. Osjetila sam je po prvi put u svom životu na takav način. I htjela sam da plačem,ali od bijesa i ljutnje na sve ljude nisam uspjela.

Srela sam dva mladića od 16 godina.
Izgledali su sasvim normalno. Jedan je bio i zanimljiv. A onda druga priča.
Priča koja me potresla i priča koja zaslužuje da bude ovdje. Osjetila sam da je svijet loš i osjetila sam da ne želim biti dio takve priče. Sramila bih se sebe da sam dio toga,ali ona me svejedno okružuje. Zbog toga sam u ove kasne sate odlučila da izdvojim nekoliko minuta i napišem nešto za sve roditelje i za sve ljude. Nadam se da ćete me shvatiti.

Ta dva dječaka neuka su kao i ja. Njihovo tijelo je čisto. Mlado meso i svježa krv. Njihovi umovi nisu uprljani kao umovi naših predaka. Ali oni to ne vide. Njihovi roditelji to ne vide. Njihovo društvo nema oči i uši. Nemaju nos da namirišu greške. I nemaju um koji bi ih ispravio.
Oni su marionete svojih roditelja,a roditelji su marionete društva. Društvo je marioneta vlasti. A vlast marioneta svijeta. I to smo mi. Marionete.
Zašto to dopuštamo ?
Zašto dopuštate da vaša djeca budu kao vi ?
Zašto to želite ? Da li to stvarno želite ? Gledate svoje dijete kako se ponosi onim što jeste i dičite se time. Sramite se. Pravite od djece invalide. Učite ih mržnji koja ne treba da postoji.
Zar ja sa ovako malo godina trebam da pišem o takvoj problematici ? To uopšte ne treba da postoji,a kamoli da pišemo i pričamo o tome. I zar ja trebam da nekoga učim pameti ? Učite vi mene.
Zamislite samo svoje dijete u situaciji u kojoj ste vi bili. Da li ste svjesni šta to znači ?
Da li je tako teško poštovati nekoga i oprostiti ? Nije. Samo budale ne znaju za oprost i poštovanje.

Ne dirajmo rane koje su davno zarasle. I ne pravimo nove rane. Nisu nam potrebne. Okrenite se i idete drugim,pravim putem. Putem koji obećava i daje. Putem koji je realan. I putem koga vodi mir.

Poslije toliko vremena i tolikog traganja,našla sam. Ne znam kako. I ne znam zašto sam to uradila. Zašto sam uopšte tražila ? I šta sam tražila ? Ne znam.

Ne znam kako se zove i ne želim da mu dam ime. Dovoljan mi je jedan čupavi Emir,Darko koji me uvijek grije noću,Čedomir koga obožavam nositi.. 

Toliko stvari u mom životu ima ime,ali ovaj osjećaj još nema svoje. Ne želim mu dati ime jer tada dobija značenje. Volim ga jednostavno osjećati. Ne želim mu nametati nešto što sam ne želi.
Ne želim da to bude nešto kao ljubav ili tuga. Sve to ima svoje značenje. Ovaj osjećaj to ne želi. Možda se plaši ili možda se ja plašim. Ali oboje znamo šta želimo.
Hoću samo da ga osjećam. Svaki put kada to moje tijelo i moj um traži. Svaki put kada čujem zvuk nečega što me podsjeća na taj osjećaj i da toplina počinje da me probija.
Da dolazi neočekivano i da traje. Želim da mi ta toplina grije cijelo tijelo,iako je golo i tako hladno. I moja pohlepna strana želi da je samo moj.

I dalje ne želim da mu dam ime. Bezimeni lijepi osjećaj samo. 

U mom "raskošnom" životu pojavila se još jedna želja.
Znam čim je izazvana. Izazvana je zbog moje naravi i zbog toga što volim slobodu koja bi bila samo moja. Shvatila sam da svi vode svoje živote sa ljudima koji im krase dane,a ja vodim svoj život sama. Bez uticaja drugih. Bez petljanja sa drugima. Drugima sam ja samo ponekada tu i samo ponekada im trebam. Baš kao i oni meni. Ljudi ponekada zaborave jedni na druge.

Zbog toga željela bih otići negdje i napokon svoje misli koje su samostalne osamostaliti. 

Biti svoj čovjek.Nezavisan. Samostalan. Jednostavno sam i svoj.
Želim da moje navike ne dira niko.
Da na mom omiljenom mjestu sjedim samo ja.
Da pripremam samo ono što ja volim jesti.
Da plačem svaki put kada to poželim. Da se ne krijem od nekoga.
Da uživam u erotskim filmova i da se ne plašim da će me neko osuđivati.
Da "vodim ljubav" bilo kada i bilo gdje. Da budem glasna.
Da posle tuširanja gola hodam po stanu i čekam da mi koža ponovo postane meka. I uvijek da hodam gola i slobodna kada mi se javi želja za tim.
Da držim one moje omiljene slike po zidovima. Da pravim raspored onako kako ja hoću.
I na kraju,da se borim sa računima i obavezama.

Jednostavno želim biti sama sa svojim obavezama i mislima. Želim da vidim šta je to život. Želim biti slobodna onoliko koliko ja to želim.


Želim biti ja !

Osjetila sam zagušljivost. Osjetila sam da više ne mogu biti u toj prostoriji. Vazduh postaje previše gust. Pun je dima i mirisa cigarete. Alkohol je tu,ali je ispario. Niko ne osjeća da je u njima. Jednostavno su zaboravili na njega.

Glas je tako grub sa tako tankim nitima. U nitima osjećam samopouzdanje koje polako počinje da puca u mojim ušima. Čujem njihovo znanje. Čujem stvari koje govore. Osjećam da niti pucaju i nestaju kao da ih nikada i nije bilo. I putuju.
Ostaju u meni. Izjeda me. Izjeda moj um koji je ionako previše patio. Ja ne mogu biti taj glas. Tako nacionalan,prost i primitivan. Cinički se oglašava na moje riječi. Ne čuje ih jer nema uho. Uho im je potrebno. Uho će im otvoriti oči.

Lica su strašna. Osjećam ih na sebi. Ne želim ih u svojoj blizini. Grizu me. Podsmjehuju mi se.
Moje lice postaje suho i grubo. Samo oči postaju vlažne gledajući tu predstavu koja očajno pokušava imati elemente komedije i tradegije. Plačem i smijem se. Moje biće pokušava da pronađe onaj mir koji bi smirio tu bujicu osjećaja koju mi nanose.

Ali i dalje me guši. Bronhitis mi se vratio. Potrebna mi je inhalacija. Pokušavam je pronaći u vidu slova,priče. I pronalazim je daleko od prostorije,brbljivog ženskog glasa koji ne razumije. Glasa koji zna sve,a ne zna ništa.

Odlazim u svom svijet. Svijet realnosti,uha..

Kao i svakog uobičajnog dana,sjedila sam i gubila vrijeme nad knjigom koja mi se baš i ne dopada. Listala sam stranice i bježala od njih da što prije dođem do zanimljivih dijelova. Čitala sam tiho i brzo. Stranicu po stranicu. Brže,brže,brže.. 
I opet ništa.. 
Nadala sam se nečemu,ali ništa. Samo jad i čemer u knjizi. Opijenosti,zabranjenih ljubavi,pronalaženja. 
Tragala sam za riječima koje su me čekale vani. Ili možda stvarima koje će probuditi moje usnulo sjećanje i emocije koje će mi podariti onu sreću kao nekoć kada je sve bilo na svom mjestu.

A zatim sam bez traganja,bez nade,jednostavno normalna i svjesna,otvorila prozor. I pazi,našla sam. 
Padalo je s neba kao nikada do sada. Padalo je punim žarom. Gomilalo se na tlo i shvatila sam da nikada nije otišlo. 
Moji mladi snovi nisu dozvolili da otkrijem nešto što je uvijek budilo ono što je trebalo. Takav tempo života je previše strog. Ponekada se tako mora,ali ne i sada.

Možda svi oni koji nisu tu nedostaju. I možda ću kao i sada dati im onu svoju omiljenu svijeću. Ali ću i dalje znati da i oni žive. Žive u onom hljebu,ukrasu,mesu. Pa čak i u onom ružnom siru. Rumene se i srećni su. 

Najveći nedostatak će biti tu,a ja ću napokon ponovo biti dijete. 

Snu svih mojih djevojačkih snova,idi.

Ja sam i dalje ostala djevojka,ali sam se probudila. Ustala sam i otvorila oči. Pogledala oko sebe i vidjela one sive i ljubičaste zidove i shvatila da je to sve samo san i jedna ogormna iluzija.

Jako loša iluzija za mene. I još gora realnost za tebe. Mislila sam da je to san koji želim i bila sam prevarena. Prevarila sam samu sebe i greška je moja. Mogu reći da je jedno vrijeme bila slatka greška,ali znaš da ja ne volim mnogo slatke poslastice. Ponekada mi je i muka od njih.

Shvatila sam i mnoge druge stvari. Sve one dlake koje su stršile iz moje glave bile su korak do shvatanja. Sve ostale dlake su bile još nešto jače. Pogotovo one koje su tako lako i brzo nestajale kada sam htjela da uživam u snu. Baš one su me dovele do toga da preuzmem odgovornost na sebe,pustim ih da žive i riješim se sna.

Okrutna sam za jednog mazohistu,ali vrijeme je da imam ono što želim. Imala sam ono što sam mislila da je dobro,ali griješila sam.
Snu moj,ostavio si samo trag u mojoj "istoriji",ali ne dubok i ne značajan.
Ne želim da mi ništa oprostiš,jer ja nisam kriva. Ja sam svoja i ja volim sebe.

Sada živim i ne sanjam. Sada sam potpuna,jer sam vezana na svoj način.

Zbogom snu i obećajem da više neću sanjati ! 

Svima su uvijek potrebni prijatelji. I meni su trenutno potrebni prijatelji.
Samo moji prijatelji nikada nisu kao prijatelji mojih prijatelja. Nikada nisam htjela imati ono što drugi imaju. Uvijek mi je to bilo ofucano. Mogu reći da uvijek hoću bolje i mogu reći da uvijek i imam bolje..
A sada imam najbolje prijatelje koji su pored svoje prijateljske odanosti jako korisni. A šta ima bolje od prijatelja koji je pored odanosti koristan i malo zahtjevan ? Trenutno takav prijatelj je neophodan. Ali postoji problem. Uvijek postoji problem.
Problem je u tome što se brzo "troše". Vjerovatno ih ja previše koristim. Pohlepna sam kao i većina. A onda su shvatili da više tako ne može i popuštaju. Iskreno,dalje mi više i ne trebaju. Svojim popuštanjem meni uskraćuju bol.


Nadam se da ću se uskoro oprostiti od svojih prijatelja i ozdraviti ! 

Ljubav je velika stvar. Voljeti nekoga i da neko voli vas je nešto neopisivo. Koliko god htjela pobjeći od toga,ne mogu. Toliko se kockica šećera istopi u čaši vode i ta voda opet ostaje slatka. Bježati od toga je nemoguće i ne želim više da sebe forsiram.
Osjetila sam mnogo ljubavi i osjetila sam svakakvu ljubav. Onu dobru i onu lošu.
Osjetila sam jednu od najjačih ljubavi. Osjetila sam ljubav prema porodici. Znam da sam za takvu ljubav stvorena. I znam da sam spremna podnijeti takvu ljubav. Ljudi kažu da ljubav boli i znam da lažu. Ljubav nikada ne boli. Rana boli,riječ boli,dijelo boli. Sjećanja bole isto kao i stvari koje su se nekada davno desile.

Danas sam posle nekog vremena posjetila mjesto na kome nisam bila više od nekoliko mjeseci. To je i razlog zašto sam odlučila nešto napisati. Jednostavno emocije nisu mogle ostati dugo u meni. Nikada i ne ostaju,a ovaj put su prebrzo htjele izaći van. 

Upravo danas sam se sjetila ljubav i "neljubavi". 

Odlučila sam danas otići u selo i na groblje. Uradila sam šta sam htjela,a onda sam otišla u kuću u kojoj više nema nikoga. Nisam osjećala ranije ništa,jer sam znala da me neko dole čeka. Znala sam da će dole biti gunđavi djed. Koliko god on sada bio gunđav ne bi mi smetao. Voljela bih da me pozdravio kada sam došla i voljela bih da me sačekao na česmi. Ne znam kako i ne znam zašto,ali nešto jednostavno dole nedostaje. Mačke još nisu nigdje otišle i plaše nas se. Očekuju da im damo nešto da jedu. Mršave su. I njima nešto nedostaje.
Nisam ušla u tu praznu kuću mjesecima. U babinoj sobi nisam bila odavno. Izbjegavala sam ući,jer se osjetila na vlagu koja mi smeta. Danas sam ušla. Čim sam ušla vidjela sam njen ormar po kome sam uvijek voljela preturati stvari. Otvarala sam ga kao mala i gledala šta to baba krije u njemu. Vidjela sam i slike na zidu. Sjećam se kako nam je objašnjavala ko je ko na tim slikama. Sve sam ih pogledala. Dobro sam ih pogledala,a onda se nešto nakupilo u meni. Ono što nedostaje je bilo jače i jače. Spustila sam tada pogled i vidjela one malene,crveno-smeđe noćne ormariće po kojima sam takođe preturala i dirala babin parfem. Osjetila sam da se nakupilo i htjela sam da to pustim,ali nisam htjela i nisam smjela.
Obišla sam sve sobe. U svakoj ima nešto. U svakoj se nešto desilo.
Vidjela sam razbijeno staklo na vratima. Boli me. Boli,jer sam znala da nije tako htio da umre. Plašio se toga i bilo ga je sram da tako umre,a umro je tako.
Nedostaje mi previše to. Nedostaje mi svaki minut toga. Voljela bih da je potrajalo malo duže. Voljela bih da me oboje danas vide. Voljela bih samo da čujem babin glas,jer sam zaboravila.

Nikada nisam mislila da ću se tako osjećati. Ali evo,osjećam se. Ne krivim se. Ponosna sam na sebe. Iako oni ovo nikada neće moći pročitati,voljela bih da znaju da ću ih oboje podjednako uvijek voljeti i da ih nikada neću moći zaboraviti jer oni su bili i uvijek će bit posebani u mom životu..

I sve te moje emocije začinila je jedna velika "neljubav".
Začinila ju je osoba koja me gledala i nije htjela da me pozdravio,iako sam joj mahala. Začinila ju je tako što me natjerala da se sjetim kako je bilo.
Voljela bih vratiti vrijeme,ali sve bi bilo isto. Okrenula bi glavu. Ne bi dolazila kod mene. Ne bi me nikada nazvala niti bi mi rekla da me voli. Samo bi me šopala hranom,kao što je uvijek i radila. Stavljala bi me u drugi koš,iako sam bila bolja od drugih. Nikada mi ne bi rekla da sam u nečemu dobra i hvalila bi druge. Ugrizla me i ponekada zaboli.
Ne želim da trošim riječi na to. Ne želim da se sjećam. Zaboraviti je neću,jer je ona rodila mog oca. Rodila je nešto prelijepo,ali samo rodila.
Voljela bih da je druga polovica ostala živa da je upoznam. Voljela bih da saznam zašto je izabrao nju. Voljela bih da ga zavolim onako kako to treba. Slaba sjećanja su previše mutna. Ali volim ga. Znam da me voli i znam da ću i ja njega voljeti koliko god daleko bili.

Nikada se nisam nadala da ću nešto ovako napisati. Ne volim pisati ovako,ali upravo jesam. I upravo se osjećam lakše. Upravo sam skinula jedan veliki teret sa svojih leđa.

Hvala !  

Pljuvala sam iz dana u dan jedan grad koji nekako nije ležao mekano na mom srcu. Uvijek sam osjećala nekakvu težinu i gorčinu kada bi neko rekao samo ime tog grada. Nisam osjećala onu toplinu koju bih osjetila kada bi mi neko spomenuo Sarajevo. Evo i sada uzdišem kao djevojke za crnim,visokim i zgodnim momkom.

Moram priznati da sam i ja danas bila jedna takva djevojka. Samo što nisam uzdahnula za jednim.. Uzdahnula sam više puta. Kada bih računala ne bi stalo na prste mojih ruku,a i ni na moje nožne prste. Toliko sam puta reka ono "ah" da se ne mogu sjetiti tačnog broja. Crni,plavi,visoki,niski,malo debeljuškasti,mršavi,jebozovni.. Nema im broja. Lakše bih uspjela prebrojati loše momke .
Ali nikako ne smijem zaboraviti djevojke koje su mnogo brojnije. Visoke plavuše sa dugim nogama,punašne crnke sa prelijepom figurom. Razne frizure koje su svakoj savršeno pristajale. O odjeći ne bih ništa govorila,jer bi mogli prepoznati zavist u mojim riječima. Mogu reći da sam se osjećala zaljubljivo gledajući u te djevojke. I poželjela postati mušakrac koji bi živio zajedno s njima.

Najzanimljiviji dio svega toga je to što su sve te prelijepe djevojke i prejebozovni momci baš iz grada koji ne volim ili možda nisam voljela..

I na kraju bih dodala..

Volim svog momka,ali ono "ah" nije moglo da ne izađe iz mojih usta. Mogu zamisliti kako je njemu koji tamo studira..

Upravo sam završila jedan jako interesantan razgovor sa osobom koja je Bog među bogovima. Sigurno bi umjesto svog imena trebao imati nekakvo drugačije ime koje bi ga izdvajalo od drugih,a istovremeno i opisivalo. Mislim da imam pravo ime za njega. Rado bih ga nazvala Seronja. Ime mu idealno odgovara uz karakter. 

Bila bih bezobrazna kada ne bih nešto napisala o njemu.
On je Bog. On je Bog čije se ime treba izgoravati dok je on u neposrednoj blizini kako bih odmah uspio da pokrene jednu od svojih rituala. Inače,ako možete recite mu to pravo u oči. To obožava. A onda bi počeli rituali. Inače rituali se vrše samo govorom. Naš Bog Seronja koristi mnogo laži i loših argumenata za svoje rituale. Cilj rituala je nadmudriti,ali da Bog Seronja uvijek završi i na kraju "pobjedi". Naravno,pa on je Bog. I to ne bilo kakav Bog. On je Bog Seronja. 
Inače,isto tako on završava svoje rituale sa riječju ZBOGOM. Ali isto tako ima jednu veliku manu. Naš veliki Bog nikada nije naučio značenje te riječi. A svako ima manu pa čak i on. On je kao i svi mi,samo što on uvijek mora biti u pravu. 
Isto tako voli da prkosi i djetinjast je. Valjda mu nedostaje djetinstvo.
Posle mnogo istraživanja u svojoj omiljenoj oblasti shvatila sam da je seksualni život našeg Boga jako loš. Vjerovatno je tako ogorčen na sve nas,a najviše na mene. Valjda bih volio da počini grijeh sa mnom. Ja sam ipak ateista i ne želim ništa sa bogovima.

Na kraju bih poručila Bogu da nikada neću napisati knjigu kao što je rekao,ali sam bar ostavila nekoliko riječi za Vas,Bože Seronja. Znam koliko Vam znači.

Zanemarila bih Zbogom,jer samo to On može koristiti. Ja bih rekla : AMIN !

Znam da sam gruba,ali kod mene je sve grubo. Ponekada mi je žao,jer sam tako okrutna,ali protiv sebe ne mogu i neću !