BY THE WAY

Odavno nisam dignula knjigu u biblioteci i evo danas pronađoh knjigu koju mi je prijatelj preporučio. Inače nikada  ne pročitam knjige koje mi neko preporuči. To je kao nekakva rutina. Obećam kako ću se potruditi da pročitam knjigu i onda jednostavno zaboravim za nju. Isti slučaj je i sa filmovima. Obećala sam sama sebi da nikada nikome ništa neću obećati,a možete misli  kakav je ishod toga. Tipično ženski. Ali ovaj put nije tako. Ni sama ne znam zašto. Može me priča potakla da pročitam knjigu,a možda sam jednostavno uspjela održati obećanje. Ako je ne pročitam,bar sam je pronašla i počela čitati. Mjenjam se,mjenjam,ali vratiću se ja na staro. Uvijek ću ja biti polutipično žensko. Nego da kažem koja je knjiga u pitanju. Pisac knjige je Oscar Wilde. Nisam do sada čitala njegova djela i ovo je prvo djelo koje ću pročitati. Knjiga se zove Slika Doriana Graya. Pročitala sam samo više od 20 stranica i već pronašla jedan dio sebe u njoj.  Lik Basila Hallwarda me malo opisuje. Možda nisam nadarena kao on,ali jedan mali dio njegove ličnosti me opisuje. Osjetila sam jedan dio njega i pronašla jedan dio sebe,ali u jednom modernijem smislu. Zadovoljna sam knjigom za sada,a za kasnije ćemo vidjeti.

Planiram je dugo čitati jer knjiga koju dugo čitate ulazi u vas,a ne vi u nju. 

A šta si kupila ? Nemoj zezati da je tako jeftino. I sve to za samo 50 euro. Nas ovdje ubijaju. Za par godina nećemo imati šta jesti. Političari samo kradu,a današnji narod samo pati. Opet je sve poskupilo,a tamo visoke plate i niske cijene. Cijeli dan ja ribam hodnike za ništa. Ode mi kičma. A tamo kao gospodin živiš.

A šta će jadna žena. A on s onom kurvom. Kako može biti s njim nakim prljavim ? Ima on džep. Ima,ima. Dubok džep bome. A jesi čula ko je umro ? Mlad momak. Danas se više ne zna ko kada umire. Nema više posla. Ode ja sa svojim čojekom na more sledeće godine. 

I tako dalje i tako dalje. Ja se samo zahvaljujem gospodinu koji je izmislio slušalice i Maynardu koji mi pomaže da prebrodim tematiku današnjih "kućnih prijatelja". Teži su i od fizike.

I da dodam, ne želim s ovim da se nekome rugam. To je danas tako i ja tu ništa ne mogu. Ali pojedine stvari su previše providne i dosadne pa da ih posvetim ovim putem jednoj osobi. Sumnjam da će shvatiti ako ikada pročita,ali mali znak pažnje je uvijek dobrodošao.

Večina ljudi na putovanjima shvati i uoči mnogo zanimljivih stvari. Ponekada čak i korisnih. Inače moja putovanja su uvijek bila dosadna. Sinoć sam se vozila u autu nekoliko sati i nisam se baš osjećala normalno kada sam izašla iz auta. Namještajuću se putom u autu izmjenjala sam sve moguće poze i na kraju shvatila da je to napornije od časove fizičkog sa kojih redovono izostajem. Opet razumijem kako se moj otac osjeća skoro cijeloga života. Inače moram da kažem da imam brata koji je u razdoblju puberteta koji ubija i njega kao i nas. Većinom više mi ispaštamo,ali razumijem ga jer sam bila mnogo gora od njega. Htjela sam biti "drugačija" i ne znam kako je moja mama izašla na kraj sa mnom. Nisam ni sada bolja,ali,nažalost,borba je gotova i sada mora da me trpi. Ali ljubav pobjedi kako bi emotivci rekli. Ali da se vratim na priču. I pošto je brat morao do toaleta morali smo stati do odmarališta i otići do toaleta. On nikada ne čeka. Čudna skupila pijanih žena nas je dočekala. Proslavile su moje ime govoreći mi da sam najbolja žena na svijetu jer nosim ime koje nosim. Malo sam bila zbunjena jer pijane žene su najgore. A posle toga autu nam prilazi jedan Slovenac i raspituje se gdje ćemo. Isto tako u alkoholoziranom stanju. Cigara u jednoj ruci,a u drugoj sendvič. Drži se za auto i gleda u mog brata. Ni sam nije znao zašto je došao i šta traži,a posle nekoliko minuta razogovra otišao je i poželio nam sreću. Na kraju svega bila sam dosta zbunjena. Prošli put Evropa me dočekala sa uvredljivim komentarima,a ovaj put me dočekala "pijana" Evropa. Sve u svemu nije loše počelo. Izbiće mi stotine eura iz džepa,ali preživjeću. Uvijek jesam. 

Danas sam bila dio "maturske euforije". Shvatila sam da ću zadnje dane srednje škole provesti u plaču prvenstveno zbog "maturanata". Ne razumijem čemu tolika želja za slavljem poslednjeg dana škole. Čemu trubači i pjesme koje su se već izlizale ? Čak ih i ja znam. Posle trubača shvatila sam da ne želim biti maturant,ali jednoga dana ću i to biti. Jedino čemu se radujem je gledanje prijatelja i ispijanju nekoliko čaša votke. Uvijek me vrati u život kada me turbo folk i "mladalački" duh obori sa nogu. Ali dosta o maturantima. Svejedno ih je pun grad.

Danas ću morati da se odvojim od svoje nerođene sestre. Inače,stalno se svađamo. Ponekada me dovede do suza,a nju je baš briga. Nekada pomislim da me ne voli i ne mogu da shvatim njen primitivizam. Nema nikakvu budućnost,a njoj je i dalje svejedno. Kradljivica je i džeparoš,ali živi onako kako godi našim drugim roditeljima. Moraću da se odvojim od nje na tri dana i,iskreno,faliće mi. Kada je tu ne želim je,a kada je nema fali mi. Najjača je takva ljubav. Nemam budućnost i život s njom,ali kod "rođaka" preko grane ne mogu. Možda mi nude više mogućnosti i bolji život,ali sestra je sestra. Znam da ću je jednoga dana napustiti,ali ona će i dalje biti samo moja sestra koje me othranila. Možda teško,ali me othranila. I sada se sama sebi čudi. Nekada sam pljuvala po njoj,a sada je volim. Mislim da sam tek sada shvatila svog oca. Čudna je ova Bosna ili ja jednostavno polako odrastam.

Krenuvši od Turske i turske kafe,pa preko đumbira i "patetike" stigoh ovdje. Nešto me tjera da dođem ovdje i izbacim ovu "glupost" iz sebe. Kada sagledam sve ne razumijem kako sam preživjela ovaj dan. Stalno se oko mene vrti Turska,Turci,njihova jela i napitci. Posle duge rasprave o kebabu sjetila sam se turske kafe. Bez laži,nije bila loša. Uživala sam u njoj,iako nikada ne pijem kafu.

A onda ljudska glupost.

Ljudi su tako naivni kada im je poteba pomoć. Đumbirom smo danas to i dokazali. Ne bih širila priču jer nemam vremena,a i besmisleno je za pojedince. Ipak samo dječija glupost u kojoj ima mnogo toga zanimljivog,ali predugo za moj post. A i oni koji trebaju,shvataju. Sigurno će prsnuti u smijeh posle riječi đumbir.

A onda se susretoh sa "patetikom". Nekada se to zvala patetika,a sada bih ja to nazvala opšte sramoćenje pred velikom masom ljudi koji upijaju gluposti i šire je dalje i dalje. Sve to postaje jedna "rutina". Voljela sam pravu patetiku,a sada mi se gadi. Ubiše i ovo malo pozitivnog u meni. A sve to je začinila jedna žena. Obožavam "seoske" žene. Njeni zaključci su se svodili na živote drugih ljudi,a ništa nije razumjela. Volim da slušam samouvjerenost koja nema veze sa vezom. Čak mi i više vremena treba da protumačim jednu njenu rečenicu nego kakvu težu literaturu. Kako bi rekli jednostavno,zajebala je i Dostojevskog. Ali jedan umjetnik mi je popavio dan,ali o njemu jedan drugi put. Uglavnom,fascinirao me svojim slikama. Evo jedne pa ko čita neka malo i uživa. 

Ljubav je kada bez nekoga ne možeš da zamisliš dan,a ja sam svoju ljubav otkrila prije dva sata.

Trenutno se nalazim kod ljubavnika i pokušavam da ga iskoristim na sve moguće načine dok mu se žena na vrati sa posla. Posle toga ima mnogo posla da obavi i da se večeras do kasno pozabavi sa svojom ženom. Volim svog ljubavnika jer je mnogo jednostavniji i dopušta mi da mu radim stvari koje inače moj muž mrzi.Ponekada je tako spor u njima,dok ljubavnik s vremena na vrijeme zabušava. Ljubavnika isto tako volim zbog njegovog iskustva. Ipak mi je on bio prvi. Danas ga koristi moja najbolja prijateljica,ali mi to nikada nije smetalo. Svejedno sam ga  zamjenila sa bržim,lakšim i mlađim mužem. Mnogo je zajedljiv,ali mi je ipak drag. Kroz sito i rešeto smo zajedno prošli i nikada mu neću ništa zamjeniriti. Ponekada sam bila ljubomorna kada bi se motao oko drugih osoba,ali ipak je on na kraju uvijek bio samo moj. Danas nije tu i ne znam kako ću zaspati bez njega. Mnogo stvari i uspomena se nalaze na njemu i strah me da ga ne izgubim. Bolestan je i doktor je rekao da se možda nikad neće sasvim oporaviti ili ću ga jednostavno zauvijek izgubiti. Imam ljubavnika,ali to će biti samo privremeno rješenje. Ako mi muž umre,moraću potražiti drugog. Možda čak i boljeg. Samo bi da je brz,jednostavan,moj i da ne zabušava.

Mislim da sam ovisna o njemu. To treba rješiti što prije,ali samo kako ? Bojim se da ćemo neko vrijeme biti odvojeni,ali uvijek imam telefon koji podržavaWiFi.  

Pokušala sam ustati,ali nisam mogla. Dignula sam glavu,ali ona je opet pala. Svjesna sam kako sam budna,ali sanjam. U glavi mi je stalno ona jedna stvar od sinoć koja pravi velike rane u mojoj glavi. Ne volim da se neko igra sa tim mojim čudnim i nestabilnim bićem koje uvijek stoji na staklenim nogama. Pokušala sam dokučiti realnost  koju na trenutak razumijem,a onda sam se vraćala u onaj svoj veliki ponor za koji se nikada neće znati čim je ispunjen.Osjećam se kao čokolada. Slatka sam i zračnim nekakvom srećom,a onda jednostavno trenutak prestane i moram da tražim drugu novu kockicu,ali uvijek se ta jedna kockica istopi i ostaje samo želja za drugom. Ali na kraju svega otvaranjem očiju uvijek se vratim u lažljivu i surovu realnost. A onda počinje jedna posebna priča. Živiš,a sanjaš. Sanjaš,a živiš. Tražiš,nenalaziš. Tražiš i imaš. 

Lutam tako na netu,kao i inače, i jedna stvar mi zaokupira pažnju. Susrela sam se sa nečim što mi je do tada bilo poznato samo iz američkih filmova. Kada sam bila dijete i kada se u školi tek počeo učiti engleski jezik čudila sam se i nisam razumjela kako se neko može prezivati Green ili Brown. Prevođenjem na naš izgledalo je tako smiješno. Nikada nisam razumjela kako to izgleda ljudima koji nose takvo prezime ili ljudima iz njihove okoline. Kasnije mi je to postalo sasvim normalno,ali nikada nisam to primjetila u našem jeziku. Večeras jesam. Živim u BiH i nikada nisam obraćala pažnju na gradove koje nose naziv Odžak,Vitez i tako dalje. Sve je to normalno jer u riječi odžak i nazivu Odžak postoji drugačiji akcenat pa se to i ne primjeti. Ali nešto što me baš začudilo je jedan grad koji ima dosta smiješno ime. Čak me i bilo sram da to nisam znala,a dosta je specifično. Taj grad se nalazi na jugu BiH i nosi naziv Prozor. Isprva nisam vjerovala i mislila sam da se radi o nekakvoj grešci,a ona sam se i sama uvjerila u postojanje jednog takvog grada.

I evo tek sada razumijem kako se i zašto neko preziva Green ili Brown. 

Evo pišem opet svoj prvi post ili,kako bi ovdje rekli,članak. Prvi post mi je uvijek najteži jer ne želim da počnem pisati,a da ljudi jednostavno ne znaju ko i zašto ovo piše. Ne želim da budem predirektna i da otkrijem sve što se u mojoj glavici nalazi. Čak ni sama ne znam šta se u njoj nalazi. Moja glavica je otvorila ovaj blog,iako nije znala čemu treba da služi. Vjerovatno je htjela da malo predahne od prethodnog,patetičnog i mračnog bloga koji joj je služio kao kišobran na kiši. Ova glavica samo zna da voli pisati i da ima potrebu da piše,čak i bezuspješno. Ponekada je sve lakše kroz slova. Slaganje slova,riječi i rečenica daje svakome jednu veliku moć. Pisanjem se osjećam kao kraljica koja ima mnoštvo posjeda i jedan veliki dvorac sa mnogo dvorjana i kmetova. Ovo je moje bezimeno kraljevstvo u kome postoje samo moja pravila.