BY THE WAY

U mom "raskošnom" životu pojavila se još jedna želja.
Znam čim je izazvana. Izazvana je zbog moje naravi i zbog toga što volim slobodu koja bi bila samo moja. Shvatila sam da svi vode svoje živote sa ljudima koji im krase dane,a ja vodim svoj život sama. Bez uticaja drugih. Bez petljanja sa drugima. Drugima sam ja samo ponekada tu i samo ponekada im trebam. Baš kao i oni meni. Ljudi ponekada zaborave jedni na druge.

Zbog toga željela bih otići negdje i napokon svoje misli koje su samostalne osamostaliti. 

Biti svoj čovjek.Nezavisan. Samostalan. Jednostavno sam i svoj.
Želim da moje navike ne dira niko.
Da na mom omiljenom mjestu sjedim samo ja.
Da pripremam samo ono što ja volim jesti.
Da plačem svaki put kada to poželim. Da se ne krijem od nekoga.
Da uživam u erotskim filmova i da se ne plašim da će me neko osuđivati.
Da "vodim ljubav" bilo kada i bilo gdje. Da budem glasna.
Da posle tuširanja gola hodam po stanu i čekam da mi koža ponovo postane meka. I uvijek da hodam gola i slobodna kada mi se javi želja za tim.
Da držim one moje omiljene slike po zidovima. Da pravim raspored onako kako ja hoću.
I na kraju,da se borim sa računima i obavezama.

Jednostavno želim biti sama sa svojim obavezama i mislima. Želim da vidim šta je to život. Želim biti slobodna onoliko koliko ja to želim.


Želim biti ja !

Osjetila sam zagušljivost. Osjetila sam da više ne mogu biti u toj prostoriji. Vazduh postaje previše gust. Pun je dima i mirisa cigarete. Alkohol je tu,ali je ispario. Niko ne osjeća da je u njima. Jednostavno su zaboravili na njega.

Glas je tako grub sa tako tankim nitima. U nitima osjećam samopouzdanje koje polako počinje da puca u mojim ušima. Čujem njihovo znanje. Čujem stvari koje govore. Osjećam da niti pucaju i nestaju kao da ih nikada i nije bilo. I putuju.
Ostaju u meni. Izjeda me. Izjeda moj um koji je ionako previše patio. Ja ne mogu biti taj glas. Tako nacionalan,prost i primitivan. Cinički se oglašava na moje riječi. Ne čuje ih jer nema uho. Uho im je potrebno. Uho će im otvoriti oči.

Lica su strašna. Osjećam ih na sebi. Ne želim ih u svojoj blizini. Grizu me. Podsmjehuju mi se.
Moje lice postaje suho i grubo. Samo oči postaju vlažne gledajući tu predstavu koja očajno pokušava imati elemente komedije i tradegije. Plačem i smijem se. Moje biće pokušava da pronađe onaj mir koji bi smirio tu bujicu osjećaja koju mi nanose.

Ali i dalje me guši. Bronhitis mi se vratio. Potrebna mi je inhalacija. Pokušavam je pronaći u vidu slova,priče. I pronalazim je daleko od prostorije,brbljivog ženskog glasa koji ne razumije. Glasa koji zna sve,a ne zna ništa.

Odlazim u svom svijet. Svijet realnosti,uha..