BY THE WAY

Danas sam osjetila potrebu da plačem. Osjetila sam je po prvi put u svom životu na takav način. I htjela sam da plačem,ali od bijesa i ljutnje na sve ljude nisam uspjela.

Srela sam dva mladića od 16 godina.
Izgledali su sasvim normalno. Jedan je bio i zanimljiv. A onda druga priča.
Priča koja me potresla i priča koja zaslužuje da bude ovdje. Osjetila sam da je svijet loš i osjetila sam da ne želim biti dio takve priče. Sramila bih se sebe da sam dio toga,ali ona me svejedno okružuje. Zbog toga sam u ove kasne sate odlučila da izdvojim nekoliko minuta i napišem nešto za sve roditelje i za sve ljude. Nadam se da ćete me shvatiti.

Ta dva dječaka neuka su kao i ja. Njihovo tijelo je čisto. Mlado meso i svježa krv. Njihovi umovi nisu uprljani kao umovi naših predaka. Ali oni to ne vide. Njihovi roditelji to ne vide. Njihovo društvo nema oči i uši. Nemaju nos da namirišu greške. I nemaju um koji bi ih ispravio.
Oni su marionete svojih roditelja,a roditelji su marionete društva. Društvo je marioneta vlasti. A vlast marioneta svijeta. I to smo mi. Marionete.
Zašto to dopuštamo ?
Zašto dopuštate da vaša djeca budu kao vi ?
Zašto to želite ? Da li to stvarno želite ? Gledate svoje dijete kako se ponosi onim što jeste i dičite se time. Sramite se. Pravite od djece invalide. Učite ih mržnji koja ne treba da postoji.
Zar ja sa ovako malo godina trebam da pišem o takvoj problematici ? To uopšte ne treba da postoji,a kamoli da pišemo i pričamo o tome. I zar ja trebam da nekoga učim pameti ? Učite vi mene.
Zamislite samo svoje dijete u situaciji u kojoj ste vi bili. Da li ste svjesni šta to znači ?
Da li je tako teško poštovati nekoga i oprostiti ? Nije. Samo budale ne znaju za oprost i poštovanje.

Ne dirajmo rane koje su davno zarasle. I ne pravimo nove rane. Nisu nam potrebne. Okrenite se i idete drugim,pravim putem. Putem koji obećava i daje. Putem koji je realan. I putem koga vodi mir.