BY THE WAY

Svi trčimo ka modernom.
Svi pišemo blogove. Razgovaramo preko foruma. Imamo Facebook profile. Religija se također baca u te vode. Otvaramo svoju dušu preko lažnih riječi koje mogu tako lako nestati. I zadovoljni smo.
Da li je to prava sreća i pravo zadovoljstvo ?

Sumnjam.
Priznajem da volim ovo čudo. Ali isto tako,priznajem da znam da je ovo čudo daleko od pravog zadovoljstva.
Zadovoljavamo svoje seksualne potrebe preko ovoga. I zadovoljni smo.
Pišemo ljubavne e-mailove i nekakva srca na chat-u svojih "voljenih".
Sa prijateljima razogavaramo samo preko ove kutije. I nikada ih ne gledamo u oči. Nikada na svim tim stvarima ne ostavimo trag koji traje.

Zašto ?
To nije teško. To je previše jednostavno,ali mi smo krivi.
Postali smo monotoni i više volimo ono brže,jeftinije i praktičnije.
Ja sam osjetila jednu ljepšu čar. Osjetila sam ljubav,prijateljstvo,strast u jednoj jedinoj stvari koja ne košta mnogo i koja daje previše.
Osjetila sam se kao nečija djeva i zaljubljena mlada djevojka,iako to nisam.
Osjetila sam želju za vođenjem ljubavi,iako to ne radim.
Osjetila sam prijatelja koga nikada nisam imala.
Osjetila sam čežnju,čekanje,uzbuđenost samo zbog jedne malene stvar u kojoj je neko dao dio sebe.
I za to mu nije trebalo više od pola sata i jedne marke.
Jedino mu je trebala želja. I imao ju je. I ostvario ju je.
I moja želja se napokon ostvarila. Poslala sam dio sebe i dobila dio nekoga. I srećna sam.
Pobjegla sam od lažnih slova i riječi. Od realnosti koja ne postoji. Pobjegla sam u zamak koji nikada niko neće pronaći,a postojaće vječno.
Taj zamak štiti me od mnogo zvijeri. Štiti me od mode koja nas tako lako hvata u svoje kandže i ubija svaku lijepu stvar iz prošlosti.
Štiti me od neznanja. Štiti me od propasti ovoga svijeta u koji vodimo sami mi.

I svako na ovom svijetu treba da ima svoj zamak. I da ne zaboravi ono što je bilo !

Sjedila sam u kući i čekala obaveze. Noću sam lutala,a danju spavala. Trebao mi je takav odmor i priprema za nadolazeće "obaveze".
Sutra me čekaju i mogu reći da sam ih poželjela.

To izležavanje me malo odvojilo od mog prvog sina. Nisam izlazila i nisam ga viđala. Ponekada bih ga samo srela kada bih otišla do komšinice. Pozdravila bih ga,ali on me samo hladno gledao. Nije mi ništa govorio. Primjetila sam da je smršao. Htjela sam da vidim u čemu je problem,ali on je jednostavno okrenuo glavu i samo otišao.
Nakon toga nije ga bilo nekoliko dana i zabrinula sam se. Ipak mi je to sin.
Htjela sam da provjerim da nije slučajno bolestan ili ima problema u svom životu.
Ranije ga je uvijek maltretirala ona ulična banda. Krupniji su od njega,ali on se uvijek branio.
Jedno jutro sam ga pronašla sa ranjenom nogom. Polako se oporavio i posle toga je sve bilo uredu. Saznala sam da mu je to uradila jedna druga,gora banda. Ima ih dosta. Od starih do mladih. Opasni su za mog sina. Kao i za našu okolinu. Ali nemamo više problema s tim.

Ali danas sam saznala u čemu je problem.
Moj prvi,čudno rođeni sin, se zaljubio. Ima djevojku. Moja majka ih je vidjela zajedno.
I ja sam ih "spojila". Ne bih sada da mnogo pričam o tome,jer će se sigurno ljutiti što diram njegovu privatnost.
Moja majka je izašla da mu da malo hrane,a onda je vidjela kako dolazi nekakva djevojka. Imala je čudnu prirodnu kosu. Smeđa,bijela,siva i crna boja se međusobno isprepliću.
Manje je i sitnija od njega. Dosta mlađa,ali čini mi se jako pametna djevojka. On je ipak stari momak koji je uvijek htio nešto više. Ona je njemu pravi pogodak. Mlada je i pametna. Jako lijepa i na svoj način čudna.
Zajedno su dijelili mlijeko i hranu koju im je dala. Nikada to do sada nije radio.
Zaljubio se.

A ja se osjećam kao kada majci sin dovede prvu djevojku kući ili kada mlađi brat izađe prvi put u grad i priča o djevojci koja mu se sviđa.
Ja sam ga othranila kao odraslo živo biće. Vratila sam mu život za koji se borio. Povezala sam se sa tim smrdljivim crno-bijelim stvorom.

I osjećam se kao majka koja ima jednog posebnog sina.

I btw,nadam se unučićima.

Na moju veliku žalost, zamjenila sam dan i noć. Znam da nisam jedina i noćnih ptica je mnogo.
Ali muči me jedna stvar. Kakve su to noćne ptice ? Kakve su ptice uopšte ? Kako one izgledaju ? Kakva su im krila i koliko daleko mogu ili smiju da lete ?
Kakva sam ja to ptica ?

Odgovor nisam morala tražiti duboko u sebi ili duboko u njima.Odgovor je prejednostavan,jer se nalazi na površini svih njih.
Takve ptice imaju jako široka krila ispunjena samopuzdanjem koje je nabijeno zbog ljepote njihovog perja. Boja,mekoća i sjaj jedine su stvari koje su bitne. Bez toga se ne može.
Pogledajte samo ta krila. Široka su. Što šira,to bolja. Izbacuju ih. Pokazuju. Mnogo je napora uloženo u njih i sada moraju biti pokazana svima. One se dive. Žude za njima. I čuju se oni tihi uzdasi "Ah!" koji su popraćeni željama koje brzo ispare.
Dođe i trenutak kada takve dvije ptice odluče na uživaju.
Otkače se. Lete u visine punom brzinom. Ne gledaju oko sebe. A zatim se spuštaju u svoje gnijezdo. Unište trud koji je uložen u gnijezdo. Ne mare. Pa ipak uživaju u tome.
A onda se budi onaj "životinjski" nagon. Dive se krilima i perju. I tek tada totalno "uživaju". Takva uživancija traje do sledećeg jutra,a onda ostaje samo pjesma. I sjećanje sa začinima.
Gubim vrijeme. Svejedno ćete sutra već sve znati.
I koliko lete ovakve ptice ?

Danas sam osjetila potrebu da plačem. Osjetila sam je po prvi put u svom životu na takav način. I htjela sam da plačem,ali od bijesa i ljutnje na sve ljude nisam uspjela.

Srela sam dva mladića od 16 godina.
Izgledali su sasvim normalno. Jedan je bio i zanimljiv. A onda druga priča.
Priča koja me potresla i priča koja zaslužuje da bude ovdje. Osjetila sam da je svijet loš i osjetila sam da ne želim biti dio takve priče. Sramila bih se sebe da sam dio toga,ali ona me svejedno okružuje. Zbog toga sam u ove kasne sate odlučila da izdvojim nekoliko minuta i napišem nešto za sve roditelje i za sve ljude. Nadam se da ćete me shvatiti.

Ta dva dječaka neuka su kao i ja. Njihovo tijelo je čisto. Mlado meso i svježa krv. Njihovi umovi nisu uprljani kao umovi naših predaka. Ali oni to ne vide. Njihovi roditelji to ne vide. Njihovo društvo nema oči i uši. Nemaju nos da namirišu greške. I nemaju um koji bi ih ispravio.
Oni su marionete svojih roditelja,a roditelji su marionete društva. Društvo je marioneta vlasti. A vlast marioneta svijeta. I to smo mi. Marionete.
Zašto to dopuštamo ?
Zašto dopuštate da vaša djeca budu kao vi ?
Zašto to želite ? Da li to stvarno želite ? Gledate svoje dijete kako se ponosi onim što jeste i dičite se time. Sramite se. Pravite od djece invalide. Učite ih mržnji koja ne treba da postoji.
Zar ja sa ovako malo godina trebam da pišem o takvoj problematici ? To uopšte ne treba da postoji,a kamoli da pišemo i pričamo o tome. I zar ja trebam da nekoga učim pameti ? Učite vi mene.
Zamislite samo svoje dijete u situaciji u kojoj ste vi bili. Da li ste svjesni šta to znači ?
Da li je tako teško poštovati nekoga i oprostiti ? Nije. Samo budale ne znaju za oprost i poštovanje.

Ne dirajmo rane koje su davno zarasle. I ne pravimo nove rane. Nisu nam potrebne. Okrenite se i idete drugim,pravim putem. Putem koji obećava i daje. Putem koji je realan. I putem koga vodi mir.

Poslije toliko vremena i tolikog traganja,našla sam. Ne znam kako. I ne znam zašto sam to uradila. Zašto sam uopšte tražila ? I šta sam tražila ? Ne znam.

Ne znam kako se zove i ne želim da mu dam ime. Dovoljan mi je jedan čupavi Emir,Darko koji me uvijek grije noću,Čedomir koga obožavam nositi.. 

Toliko stvari u mom životu ima ime,ali ovaj osjećaj još nema svoje. Ne želim mu dati ime jer tada dobija značenje. Volim ga jednostavno osjećati. Ne želim mu nametati nešto što sam ne želi.
Ne želim da to bude nešto kao ljubav ili tuga. Sve to ima svoje značenje. Ovaj osjećaj to ne želi. Možda se plaši ili možda se ja plašim. Ali oboje znamo šta želimo.
Hoću samo da ga osjećam. Svaki put kada to moje tijelo i moj um traži. Svaki put kada čujem zvuk nečega što me podsjeća na taj osjećaj i da toplina počinje da me probija.
Da dolazi neočekivano i da traje. Želim da mi ta toplina grije cijelo tijelo,iako je golo i tako hladno. I moja pohlepna strana želi da je samo moj.

I dalje ne želim da mu dam ime. Bezimeni lijepi osjećaj samo. 

U mom "raskošnom" životu pojavila se još jedna želja.
Znam čim je izazvana. Izazvana je zbog moje naravi i zbog toga što volim slobodu koja bi bila samo moja. Shvatila sam da svi vode svoje živote sa ljudima koji im krase dane,a ja vodim svoj život sama. Bez uticaja drugih. Bez petljanja sa drugima. Drugima sam ja samo ponekada tu i samo ponekada im trebam. Baš kao i oni meni. Ljudi ponekada zaborave jedni na druge.

Zbog toga željela bih otići negdje i napokon svoje misli koje su samostalne osamostaliti. 

Biti svoj čovjek.Nezavisan. Samostalan. Jednostavno sam i svoj.
Želim da moje navike ne dira niko.
Da na mom omiljenom mjestu sjedim samo ja.
Da pripremam samo ono što ja volim jesti.
Da plačem svaki put kada to poželim. Da se ne krijem od nekoga.
Da uživam u erotskim filmova i da se ne plašim da će me neko osuđivati.
Da "vodim ljubav" bilo kada i bilo gdje. Da budem glasna.
Da posle tuširanja gola hodam po stanu i čekam da mi koža ponovo postane meka. I uvijek da hodam gola i slobodna kada mi se javi želja za tim.
Da držim one moje omiljene slike po zidovima. Da pravim raspored onako kako ja hoću.
I na kraju,da se borim sa računima i obavezama.

Jednostavno želim biti sama sa svojim obavezama i mislima. Želim da vidim šta je to život. Želim biti slobodna onoliko koliko ja to želim.


Želim biti ja !

Osjetila sam zagušljivost. Osjetila sam da više ne mogu biti u toj prostoriji. Vazduh postaje previše gust. Pun je dima i mirisa cigarete. Alkohol je tu,ali je ispario. Niko ne osjeća da je u njima. Jednostavno su zaboravili na njega.

Glas je tako grub sa tako tankim nitima. U nitima osjećam samopouzdanje koje polako počinje da puca u mojim ušima. Čujem njihovo znanje. Čujem stvari koje govore. Osjećam da niti pucaju i nestaju kao da ih nikada i nije bilo. I putuju.
Ostaju u meni. Izjeda me. Izjeda moj um koji je ionako previše patio. Ja ne mogu biti taj glas. Tako nacionalan,prost i primitivan. Cinički se oglašava na moje riječi. Ne čuje ih jer nema uho. Uho im je potrebno. Uho će im otvoriti oči.

Lica su strašna. Osjećam ih na sebi. Ne želim ih u svojoj blizini. Grizu me. Podsmjehuju mi se.
Moje lice postaje suho i grubo. Samo oči postaju vlažne gledajući tu predstavu koja očajno pokušava imati elemente komedije i tradegije. Plačem i smijem se. Moje biće pokušava da pronađe onaj mir koji bi smirio tu bujicu osjećaja koju mi nanose.

Ali i dalje me guši. Bronhitis mi se vratio. Potrebna mi je inhalacija. Pokušavam je pronaći u vidu slova,priče. I pronalazim je daleko od prostorije,brbljivog ženskog glasa koji ne razumije. Glasa koji zna sve,a ne zna ništa.

Odlazim u svom svijet. Svijet realnosti,uha..